David Woodard

David Woodard
David Woodard
	Woodard u 2020
Rođenje	David Woodard; 6. april 1964.; Santa Barbara, Kalifornija, SAD
Zanimanje	Dirigent, pisac
Supružnik/ci	Sonja Vectomov
Djeca	Melia Ethel Woodard; John Floyd Woodard

David Woodard (Dejvid Vudard; rođen 6. april 1964.) američki pisac i dirigent. Tokom devedesetih godina 20. vijeka je skovao termin "prekvijem", neologizam od "preventivno" (eng. preemptive) i "rekvijem" (eng. requiem), kako bi opisao svoj budistički način komponovanja namjenske muzike koja se izvodi tokom ili neposredno prije smrti određenog pojedinca^[1]^[2]

Komemoracija u Los Angelesu, koju je Woodard dirigirao, uključuje civilnu ceremoniju održanu 2001. godine na sada već zatvorenoj željeznici s nagibom Angels Flight; pri čemu je odata počast žrtvama nesreće Leona Praporta i njegove povrijeđene udovice Lole.^[3]^[4]^:125 Također je dirigovao rekvijemima za divlje životinje, a jedan od takvih rekvijema je urađen za kalifornijskog smeđeg pelikana, te održan na grebenu plaže na koji je ova životinja pala.^[5]

Pored toga, Woodard je poznat po svojim replikama blago psihoaktivne lampe Dreamachine, koje su izložene u umjetničkim muzejima širom svijeta. U Nemačkoj i Nepalu, poznat je po doprinosu književnom magazinu Der Freund, uključujući pisanje o karmi između vrsta, svijesti biljaka i paragvajskom naselju Nueva Germania (Nova Njemačka).^[6]

Obrazovanje

Woodard je studirao na New School for Social Research i Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari.

Nueva Germania

Woodard je 2003. godine izabran za odbornika u Juniper Hillsu (Los Angeles okrug) u Kaliforniji. U tom kapacitetu je predložio bratimljenje s gradom Nueva Germania u Paragvaju. Kako bi poboljšao svoj plan, Woodard je putovao u nekadašnju vegetarijansku/feminističku utopiju i susreo se s njenim općinskim rukovodstvom. Poslije prve posjete, nije odlučio nastaviti bratimljenje, ali je u toj zajednici pronašao temu za njegove buduće spise. Ono što ga je najviše zanimalo su proto-transhumanističke ideje spekulativnog planera Richard Wagnera i Elisabeth Förster-Nietzsche, koja je zajedno sa svojim suprugom Bernardom Forster osnovala koloniju u kojoj su živjeli od 1886. do 1889. godine.

Woodard i Burroughs sa Dreamachine-om, oko 1997^[7]^:98–101

Od 2004. do 2006. godine Woodard je predvodio brojne ekspedicije u Nuevu Germaniu, zadobivši potporu tadašnjeg potpredsjednika SAD Dicka Cheneya.^[8] Woodard je 2011. godine odobrio švicarskom piscu Christianu Krachtu da objavi njihovu opsežnu ličnu prepisku, uglavnom vezanu za Nuevu Germaniu—u dva izdanja;^[9]^:113–138 štampana od strane Univerziteta u Hanoveru pod nazivom Vehrhahn Verlag.^[10]^:180–189 O ovoj prepisci Frankfurter Allgemeine Zeitung kaže: "[Woodard i Kracht] brišu granicu između života i umjetnosti."^[11] Der Spiegel kaže da je prvi svezak, Five Years, vol. 1,^[12] "duhovna priprema" za Krachtov budući roman Imperium.^[13]

Andrew McCann tvrdi: "Kracht je pratio Woodarda na putu do onoga što je ostalo od mjesta, gdje su potomci domorodnih naseljenika živeli [u] drastično lošijim okolnostima. Kako prepiska otkriva, Kracht je ispoštovao Woodardovu želju da unaprijedi kulturni profil zajednice i izgradi minijaturnu opernu kuću Bayreuth na mjestu nekadašnje porodične kuće Elisabeth Förster-Nietzsche."^[14]^{[б. 1]} U posljednjih nekoliko godina, Nueva Germania je izrasla u gostoljubivu destinaciju, s noćenjem i doručkom; kao i improviziranim historijskim muzejem.

Dreamachine (Mašina za snove)

Od 1989. do 2007. godine Woodard je napravio replike Dreamachine-a,^[15]^[16] stroboskopskog koncepta koju su izradili Brion Gisin i Jan Somerville, a koji predstavlja složeni cilindar, izrađen od bakra ili papira, a okreće se oko električne svjetiljke. Kada se gleda s poluzatvorenim očima, mašina može uzrokovati mentalna odstupanja uporediva s trovanjem ili snivanjem.^[17]^{[б. 2]}

Nakon doprinosa Dreamachine-u Williamu S. Burroughsu i njegovoj LACMA vizuelnoj retrospektivi Ports of Entry (Vrata ulaza) 1996,^[18]^[19] Woodard se pridružio autoru i predstavio mu "Bohemian model" (papir) Dreamachine-a za njegov 83. i posljednji rođendan.^[20]^[21]^:23 Sotheby's je 2002. godine prodao prvu mašinu na aukciji privatnom kolekcionaru, a druga ostaje na produženoj posudbi od imanja Burroughs u Muzeju umjetnosti Spencer.^[22]

Reference i napomene

Napomene

^ Švicarski klasični filolog Thomas Schmidt upoređuje Woodardov epistolarni stil sa pozadinskom figurom u romanu Thomasa Pynchona.
^ Woodard je 1990. izmislio fiktivnu psihoaktivnu mašinu “Feraliminal Lycanthropizer” čiji su učinci navodno suprotni onima koje izaziva Dreamachine.

Reference

^ Carpenter, S., "In Concert at a Killer's Death", Los Angeles Times, 9. maja 2001.
^ Rapping, A., Portret Woodarda (Seattle: Getty Images, 2001).
^ Reich, K., "Family to Sue City, Firms Over Angels Flight Death" Arhivirano 27. 9. 2015. na Wayback Machine, Los Angeles Times, 16. marta 2001.
^ Dawson, J., Los Angeles' Angels Flight (Mount Pleasant, SAD: Arcadia Publishing, 2008), s. 125.
^ Manzer, T., "Pelican's Goodbye is a Sad Song", Press-Telegram, 2. oktobar 1998.
^ Carozzi, I., "La storia di Nueva Germania", Il Post, 13. oktobar 2011.
^ Chandarlapaty, R., "Woodard and Renewed Intellectual Possibilities", u Seeing the Beat Generation (Jefferson, NC, SAD: McFarland & Company, 2019), s. 98–101.
^ Epstein, J., "Rebuilding a Home in the Jungle" Arhivirano 9. 10. 2016. na Wayback Machine, San Francisco Chronicle, 13. marta 2005.
^ Schröter, J., "Interpretive Problems with Author, Self-Fashioning and Narrator", u Birke, Köppe, urednici, Author and Narrator (Berlin: De Gruyter, 2015), s. 113–138.
^ Woodard, D., "In Media Res", 032c, ljeto 2011, s. 180–189.
^ Link, M., "Wie der Gin zum Tonic", Frankfurter Allgemeine Zeitung, 9. novembar 2011.
^ Kracht, C., & Woodard, Five Years (Hannover: Wehrhahn Verlag, 2011).
^ Diez, G., "Die Methode Kracht", Der Spiegel, 13. februar 2012.
^ McCann, A. L., "Allegory and the German (Half) Century" Arhivirano 9. 10. 2016. na Wayback Machine, Sydney Review of Books, 28. august 2015.
^ Allen, M., "Décor by Timothy Leary", The New York Times, 20. januara 2005.
^ Stirt, J. A., "Brion Gysin's Dreamachine—still legal, but not for long", bookofjoe, 28. januara 2005.
^ Woodard, napomene o programu, Program, Berlin, Novembar 2006.
^ Knight, C., "The Art of Randomness" Arhivirano 14. 3. 2014. na Wayback Machine, Los Angeles Times, 1. august 1996.
^ Bolles, D., "Dream Weaver", LA Weekly, 26. jula—1. augusta 1996.
^ Ambasada Sjedinjenih Država, Prag, "Literární večer s diskusí", oktobar 2014.
^ Woodard, "Burroughs und der Steinbock", Schweizer Monat, mart 2014, s. 23.
^ Muzeju umetnosti Spenser, Dreamachine, Univerzitet u Kanzasu.

Vanjski linkovi

Logo Wikicitata

Wikicitati imaju citate vezane za: David Woodard

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: David Woodard

[Švajcarski-15] Švicarski klasični filolog Thomas Schmidt upoređuje Woodardov epistolarni stil sa pozadinskom figurom u romanu Thomasa Pynchona.

[Woodard-19] Woodard je 1990. izmislio fiktivnu psihoaktivnu mašinu “Feraliminal Lycanthropizer” čiji su učinci navodno suprotni onima koje izaziva Dreamachine.

[1] Carpenter, S., "In Concert at a Killer's Death", Los Angeles Times, 9. maja 2001.

[2] Rapping, A., Portret Woodarda (Seattle: Getty Images, 2001).

[3] Reich, K., "Family to Sue City, Firms Over Angels Flight Death" Arhivirano 27. 9. 2015. na Wayback Machine, Los Angeles Times, 16. marta 2001.

[4] Dawson, J., Los Angeles' Angels Flight (Mount Pleasant, SAD: Arcadia Publishing, 2008), s. 125.

[5] Manzer, T., "Pelican's Goodbye is a Sad Song", Press-Telegram, 2. oktobar 1998.

[6] Carozzi, I., "La storia di Nueva Germania", Il Post, 13. oktobar 2011.

[7] Chandarlapaty, R., "Woodard and Renewed Intellectual Possibilities", u Seeing the Beat Generation (Jefferson, NC, SAD: McFarland & Company, 2019), s. 98–101.

[8] Epstein, J., "Rebuilding a Home in the Jungle" Arhivirano 9. 10. 2016. na Wayback Machine, San Francisco Chronicle, 13. marta 2005.

[9] Schröter, J., "Interpretive Problems with Author, Self-Fashioning and Narrator", u Birke, Köppe, urednici, Author and Narrator (Berlin: De Gruyter, 2015), s. 113–138.

[10] Woodard, D., "In Media Res", 032c, ljeto 2011, s. 180–189.

[11] Link, M., "Wie der Gin zum Tonic", Frankfurter Allgemeine Zeitung, 9. novembar 2011.

[12] Kracht, C., & Woodard, Five Years (Hannover: Wehrhahn Verlag, 2011).

[13] Diez, G., "Die Methode Kracht", Der Spiegel, 13. februar 2012.

[14] McCann, A. L., "Allegory and the German (Half) Century" Arhivirano 9. 10. 2016. na Wayback Machine, Sydney Review of Books, 28. august 2015.

[16] Allen, M., "Décor by Timothy Leary", The New York Times, 20. januara 2005.

[17] Stirt, J. A., "Brion Gysin's Dreamachine—still legal, but not for long", bookofjoe, 28. januara 2005.

[18] Woodard, napomene o programu, Program, Berlin, Novembar 2006.

[20] Knight, C., "The Art of Randomness" Arhivirano 14. 3. 2014. na Wayback Machine, Los Angeles Times, 1. august 1996.

[21] Bolles, D., "Dream Weaver", LA Weekly, 26. jula—1. augusta 1996.

[22] Ambasada Sjedinjenih Država, Prag, "Literární večer s diskusí", oktobar 2014.

[23] Woodard, "Burroughs und der Steinbock", Schweizer Monat, mart 2014, s. 23.

[24] Muzeju umetnosti Spenser, Dreamachine, Univerzitet u Kanzasu.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[б. 1]

[15]

[16]

[17]

[б. 2]

[18]

[19]

[20]

[21]

[22]