Diskoton
Diskoton je bila najveća muzička izdavačka kuća u Sarajevu i SR Bosni i Hercegovini, za vrijeme Jugoslavije. Za Diskoton svoje muzičke albume snimale su brojne pop rok grupe i pjevači kao što su: Bijelo dugme, Seid Memić Vajta, Zabranjeno pušenje, Merlin, Plavi orkestar, Divlje jagode, Indexi, Miladin Šobić i brojni drugi. Diskoton je također imao licencu za objavljivanje na jugoslavenskom tržištu albuma stranih izvođača kao naprimjer: Stevie Wonder, The Temptations, The Commodores, Roy Harper i Diana Ross. Najveći konkurenti Diskotonu u to vrijeme su bili Jugoton iz Zagreba i PGP-RTB iz Beograda. Početkom rata u Bosni i Hercegovini, ova izdavačka kuća prestala je s radom.
Historijat kompanije
[uredi | uredi izvor]Diskoton je formalno osnovan 1972. godine u Sarajevu na poticaj Asima Haverića, tada uposlenika diskografske kuće Beograd Disk (kasnije Jugodisk). Nagovorio je Jovu Beatovića, direktora gradskog javnog komunalnog preduzeća Park u Sarajevu, da u okviru svog preduzeća organizuje muzičku kuću. Proizvodnja nosača zvuka počela je 1973., a Diskoton je radio kao podružnica Parka do 1977. kada je postao samostalna kompanija. Prostorije Diskotona nalazile su se u naselju Pionirska dolina blizu popularnog gradskog parka i Zoološkog vrta koji održava kompanija Park. Kompanija Diskoton svoje ime je stekla putem javnog poziva popularnog magazina Ven, odlučivši se za ime koje je predložio u to vrijeme mladi muzičar Brano Likić, kasnije osnivač i vođa muzičkog sastava Rezonansa. [1] Prva oprema Diskotona bile su automatske mašine za presovanje francuske proizvodnje Materiel Applications Plastiques (MAP) za proizvodnju gramofonskih ploča. U prvim mjesecima rada, zbog nestručnog osoblja, rasipala se velika količina PVC-a jer su mašine radile neispravne gramofonske ploče, koje su potom bacane u smeće. Diskoton nije mogao proizvoditi samo singlove i EP ploče sve do kasne 1975., kada je nabavljena oprema za proizvodnju LP ploča kao i kaseta. Od 1980. Diskoton je počeo povremeno koristiti uslugu presovanja Jugoton presa, dok je gotovo u potpunosti zavisio od servisnog presovanja PGP-RTB postrojenja za prešanje do kasnih 1980-ih.
Najistaknutiji poslovni rukovodioci Diskotona bili su Vajo Milošević i Slobodan Vujović (potonji je bio bivši vođa sastava Ambasadori. [1] Godine 1974. Diskotonu su muzičari Bijelog dugmeta ponudili snimke svojih prvih pjesama "Top / Ove ću noći naći blues". Međutim, tadašnji muzički urednik Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su prezauzeti s brojnim drugim muzičkim sastavima i pjevačima i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja prve singl ploče. Istog dana dobili su ponudu da potpišu petogodišnji ugovor sa zagrebačkim Jugotonom, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni promašaj u historiji jugoslavenske diskografije. [2] Diskotonu se 1987. pridružuje Nevad Hadžić (u to vrijeme diplomac Muzičke akademije u Sarajevu) kao glavni urednik za narodnu muziku, koji inspiriše mnoge već poznate izvođače da objavljuju svoju muziku sa Diskotonom. Izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini kompanija je prestala da postoji 1992. godine. Studio je potpuno uništen zajedno sa svim master kasetama i snimcima, što znači da je većina albuma nedostupna u master kvalitetu (osim nekolicine objavljenih u kratkom vremenskom periodu dok je Diskoton proizvodio CD-ove prije doslovnog kolapsa). [1]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b c "Diskoton". Discogs (jezik: engleski).
- ^ "Bijelo dugme". database.unearthingthemusic.eu. Pristupljeno 4. 9. 2023.