Idi na sadržaj

Korisnik:Gold lilium/Rod Stewart

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sir Rod Stewart CBE
Stewart na koncertu u Saint Paulu, Minnesota u augustu 2014. godine
Rođenje10. januar 1945. godine
Highgate, London, Engleska
Druga imenaRod the Mod
Zanimanjepjevač, tekstopisac, producent, muzičar
Godine aktivnosti1961 – danas
Supružnik/ci
  • Alana Collins ​(u braku 1979-1984)
  • Rachel Hunter ​(u braku 1990-2006)
  • Penny Lancaster ​(vjenčani 2007-danas)
Partner(i)
  • Susannah Boffey (1963–1964)
  • Jennie Rylance (1965–1967)
  • Dee Harrington (1971–1975)
  • Britt Ekland (1975–1977)
  • Kelly Emberg (1983–1990)
Djeca8; uključujući Kimberly, Sean i Ruby

Sir Roderick David Stewart CBE (rođen 10. januara 1945.) [1] britanski je rok i pop pjevač i tekstopisac. Rođen je i odrastao u Londonu, a škotskog je i engleskog porijekla. Sa svojim prepoznatljivim hrapavim glasom, Stewart je među najprodavanijim muzičkim umjetnicima svih vremena, prodavši više od 120 miliona ploča širom svijeta. [2] Imao je 10 albuma broj jedan i 31 top deset singlova u Velikoj Britaniji, od kojih je šest bilo na prvom mjestu.[3] Imao je imao 16 najboljih singlova u SAD-u, a četiri su dostigla prvo mjesto na Billboard Hot 100. Proglašen je vitezom na ceremoniji Trooping the Colour 2016. godine za zasluge u muzici i dobrotvorne svrhe.

Stewartova muzička karijera počela je 1962. godine kada je počeo da svira na harmonici. Godine 1963. pridružio se grupi The Dimensions kao svirač na harmonici i vokal,da bi naredne godine se pridružio Long Johnu Baldryju i All Starsu i nakon toga je prešao u Jeff Beck Group 1967. godine. Pridruživši se Faces 1969. godine, nastavio je i solo karijeru objavivši svoj debi album te godine. Stewartovi rani albumi bili su spoj roka, folk muzike, soul muzike i R&B-a.[4] [5] Njegov treći album, Every Picture Tells a Story iz 1971. godine, bio je njegov proboj prema vrhu top lista u Velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi i Australiji, kao i njegova balada "Maggie May". Njegov naredni album iz 1972. godine, Never a Dull Moment, također je dostigao broj jedan u Velikoj Britaniji i Australiji, dok je bio među prva tri u SAD-u i Kanadi. Njegov singl, "You Wear It Well", bio je na vrhu ljestvice u Velikoj Britaniji i bio je među popularnijim hitovima u svijetu.

Nakon što je Stewart imao još nekoliko hitova među deset najboljih u Velikoj Britaniji, Faces su se raspali 1975. godine. Sljedećih nekoliko hit singlova bile su balade,među kojima i "Sailing", s albuma broj jedan u Velikoj Britaniji i Australiji iz 1975. godine, Atlantic Crossing, koje su postale hit u Velikoj Britaniji i Holandiji (broj jedan), Njemačkoj (broj četiri) i drugim zemljama, ali jedva je zabilježio uspjeh u Sjevernoj Americi. A Night on the Town (1976) je bio njegov peti uzastopni hit na vrhu top lista u Velikoj Britaniji, a započeo je seriju s tri albuma i sa svakim izdanjem bio je broj jedan ili među prva tri u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji i Australiji. Album "Tonight's the Night (Gonna Be Alright)" bio je skoro dva mjeseca na prvom mjestu u SAD-u i Kanadi i dospio u prvih pet u drugim zemljama. Foot Loose & Fancy Free (1977) sadržavao je hit "You're in My Heart (The Final Acclaim)", kao i rok pjesma "Hot Legs". Blondes Have More Fun (1978) i njegov disko-tonirani "Da Ya Think I'm Sexy" su bili na prvom mjestu u Kanadi, Australiji i SAD-u, a "Da Ya Think I'm Sexy" je također bio broj jedan u Velikoj Britaniji i među prvih deset u drugim zemljama. Stewartovi albumi redovno su bili na gornjoj ljestvici top lista u Nizozemskoj tokom 70-ih i u Švedskoj od 1975. i nadalje.

Nakon perioda disko i novog talasa u kasnim 1970-im i ranim 1980-im, Stewartova muzika se okrenula ka soft rock/mid-of-the-road stilu, pri čemu je većina njegovih albuma dostigla prvih deset u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Švedskoj, ali slabije prolaze u SAD. Singl "Rhythm of My Heart" bio je među top pet hitova u Velikoj Britaniji, SAD-u i drugim zemljama, a njegov izvorni album, Vagabond Heart iz 1991. godine, bio je na desetom mjestu u SAD-u i drugom u Velikoj Britaniji, što je njegov najbolje rangirani album za deceniju. Godine 1993. sarađivao je s Bryanom Adamsom i Stingom na power baladi "All for Love", koja je bila broj jedan u mnogim zemljama. Početkom 2000-ih objavio je niz uspješnih albuma interpretirajući Great American Songbook.

Godine 2008. Billboard magazin ga je svrstao na 17. mjesto na Billboard Hot 100 najboljih umjetnika svih vremena. Dobitnik je Grammy i Brit nagrade, a našao se na 33. mjestu na listi 100 najboljih pjevača svih vremena Q Magazina.[6] Kao solo izvođač, Stewart je uvršten u američku Rock and Roll Hall of Fame 1994. godine, UK Music Hall of Fame 2006. godine, a drugi put je uvršten u US Rock and Roll Hall of Fame 2012. godine kao član grupe Faces.[7]

Rani život

[uredi | uredi izvor]

Roderick David Stewart rođen je u 507 Archway Road, Highgate, Sjevernom Londonu, 10. januara 1945., kao najmlađe od petero djece Roberta Josepha Stewarta (26. decembra 1904.[8] –1990.) [9] i Elsie Rebecca Gilbart (14. decembra 1905.[8] –1996.).[10] [11] Njegov otac je bio Škot i bio je majstor graditeljstva u Leithu u Edinburgu, dok je Elsie bila Engleskinja i odrasla je u Upper Hollowayu u Sjevernom Londonu. Vjenčali su se 1928. godine, a par je dobio dva sina i dvije kćeri dok je živio u Škotskoj, a potom su se preselili u Highgate.

Stewart je rođen kod kuće tokom Drugog svjetskog rata, osam godina poslije najmlađeg brata.[10] [12] [16] Porodica nije bila ni bogata ni siromašna; Stewart je bio razmažen kao najmlađi, a svoje djetinjstvo je nazvao "fantastično sretnim".[10] [12] Nije imao zapažen uspjeh u osnovnoj školi Highgate i pao je na ispitu "jedanaest plus ispit".[17] Zatim je pohađao srednju školu William Grimshaw Secondary Modern School (kasnije Fortismere School), Muswell Hill.[18] Kada se njegov otac povukao iz građevinskog zanata, kupio je trafiku na Archway Roadu i porodica je živjela od te radnje.[10] [12] Stewartov glavni hobi su modeli željeznice.[19]

Porodica je uglavnom bila fokusirana na fudbal;[20] Stewartov otac je igrao u lokalnom amaterskom timu i upravljao nekim timovima, a jedno od Stewartovih najranijih uspomena bilo je slika škotskih igrača, kao što su George Young i Gordon Smith, koje su njegova braća imala na zidu.[21] [22] Stewart je bio najtalentovaniji fudbaler u porodici i u to vreme je navijao za Arsenal.[21] Kombinujući prirodni atletizam s gotovo bezobzirnom agresijom, postao je kapiten školskog fudbalskog tima i igrao za Middlesex Schoolboys kao centarhalf.[21]

Grob Stewartovih roditelja na groblju Highgate

Porodica je takođe bila veliki obožavatelj pjevača Al Jolsona i pjevala je i svirala njegove hitove.[20] [23] Stewart je sakupljao njegove ploče i gledao filmove, čitao knjige o njemu i bio je pod uticajem njegovog stila izvođenja i odnosa prema publici.[20] [22] [24] Njegov uvod u rokenrol bilo je slušanje hita Little Richarda iz 1956. "The Girl Can't Help It" i gledanje Billa Haleyja i njegovih kometa na koncertu.[23] Otac mu je kupio gitaru u januaru 1959. godine, a prva pjesma koju je naučio bila je narodna pjesma "Treba zabrinut čovek da otpjeva zabrinutu pesmu"; prva ploča koju je kupio bila je "C'mon Everybody" Eddieja Cochrana.[19] Godine 1960. pridružio se skiffle grupi sa školskim prijateljima pod nazivom Kool Kats, svirajući hitove Lonnieja Donegana i Chasa McDevitta.[19] [24]

Stewart je napustio školu s 15 godina[25] i kratko je radio kao štampač za sitotiske.[24] Podstaknut od oca, njegova ambicija je bila da postane profesionalni fudbaler.[25][26] U ljeto 1960. otišao je na probe u Brentford FC[27], klub iz treće lige u to vrijeme. Suprotno nekim dugogodišnjim pričama, Stewart navodi u svojoj autobiografiji iz 2012. godine da nikada nije potpisao ugovor s klubom i da ga klub nikada nije zvao nakon probe.[31] U svakom slučaju, što se tiče mogućih opcija za karijeru, zaključio je: „Pa, život muzičara je mnogo lakši i mogu da se napijem i da pravim muziku, a ne mogu to da radim i da igram fudbal. Bio sam naoštren za muziku. . . To su jedine dvije stvari koje zapravo mogu raditi: igrati fudbal i pjevati." [20] [25]

Njegovi roditelji su sahranjeni na istočnoj strani groblja Highgate, na glavnoj stazi sjever-jug, nasuprot grobu Malcolma McLarena.

Muzička karijera

[uredi | uredi izvor]

1961–1963: Rano djelo i The Dimensions

[uredi | uredi izvor]

Stewart je radio u porodičnoj radnji i kao dostavljač novina.[32] Zatim je kratko radio kao radnik na groblju Highgate, što je postalo još jedan dio njegovog biografskog predanja.[34] Radio je u pogrebnom zavodu u North Finchleyu[32] i kao montažer ograde i pisac znakova.[24] Godine 1961. otišao je u Denmark Street s The Raiders i dobio audiciju za pjevača kod poznatog producenta ploča Joea Meeka, ali Meek je prekinuo sesiju grubim zvukom.[35] Stewart je počeo da sluša britanske i američke aktuelne folk izvođače kao što su Ewan MacColl, Alex Campbell, Woody Guthrie, Ramblin' Jack Elliott, a posebno Derroll Adams i debi album Boba Dylana.[36][37]

Stewart je bio privučen bitničkim stavovima i ljevičarskom politikom, živeći neko vrijeme u čamcu bitnika u Shoreham-by-Seau.[38] Bio je aktivni pristalica Kampanje za nuklearno razoružanje u to vrijeme, pridružio se godišnjim Aldermastonskim marševima od 1961. do 1963. i bio je uhapšen u tri navrata kada je učestvovao u sjedećim protestima na Trafalgar Squareu i Whitehallu.[24] [38] Takođe je koristio marševe kao način da upozna i ode u krevet s djevojkama.[38] [39] Godine 1962. imao je prvu ozbiljnu vezu s londonskom studentkinjom umjetnosti Suzannah Boffey (prijateljicom budućeg modela i glumice Chrissie Shrimpton); preselio se u garsonjeru u Muswell Hillu da bi bio blizu nje.[40] Ostala je trudna, ali ni Rod ni njegova porodica nisu željeli da stupi u brak; djevojčica je data na usvajanje, a veza Roda i Suzannah je prekinuta.[40]

Godine 1962. Stewart je počeo da se mota oko folk pjevača Wizza Jonesa, na Leicester Squareu i drugim mjestima u Londonu.[41] Počeo je svirati tada modernu harmoniku.[42] Na nekoliko putovanja u narednih 18 mjeseci Jones i Stewart su krenuli u Brighton, a zatim u Pariz, spavajući ispod mostova na rijeci Seine, a zatim konačno u Barcelonu.[41] Na kraju, to je rezultiralo time da je Stewart uhapšen i deportovan iz Španije zbog skitničarenja 1963. godine[29] [41] [43] U to vrijeme, Stewart, koji je bio u školi William Grimshaw, s tri njihova člana, nakratko je razmatran kao pjevač za embrionalne Kinkse.[17] [44] [45] [46] [47]

Godine 1963., Stewart je usvojio Mod stil života i izgleda i počeo je oblikovati šiljastu frizuru pijetla koja će postati njegov zaštitni znak.[48] (To je bilo moguće sa šećernom vodom ili velikim količinama laka za kosu njegovih sestara, češljanjem unazad i njegovim rukama koje su je držale na mjestu kako bi je zaštitile od vjetrova podzemne stanice Highgate.[48] [49] [50] ) Razočaran rokenrolom, vidio je Otisa Reddinga kako nastupa na koncertu i počeo je slušati ploče Sam Cookea; postao je fasciniran ritmom i bluzom i soul muzikom.[48]

Nakon povratka u London, Stewart se pridružio ritam i bluz grupi The Dimensions u oktobru 1963. kao svirač na harmonici i honorarni vokal.[28] [51] Bio je to njegov prvi profesionalni posao muzičara, iako je još uvijek živio kod kuće i radio u bratovoj radnji za slikanje i ramove za slike.[52] [53] Nešto etabliraniji pjevač iz Birmingema, Jimmy Powell, angažirao je grupu nekoliko sedmica kasnije i ona je postala poznata kao Jimmy Powell & the Five Dimensions, a Stewart je prebačen u svirača na usnoj harmonici.[28] [51] Grupa je nastupala svake nedelje u čuvenom klubu Studio 51 u ulici Great Newport u Londonu, gdje su Rolling Stonesi često bili glavni izvođači;[51] ovo je bio Stewartov uvod u uspješnu londonsku R&B scenu,[54] a njegovo sviranje na usnoj harmonici se dijelom poboljšalo gledanjem Micka Jaggera na pozornici.[42] Odnosi su ubrzo prekinuti između Powella i Stewarta zbog uloga unutar grupe [52] i Stewart je otišao. Suprotno popularnoj legendi, Stewart za to vrijeme vjerovatno nije svirao harmoniku na hitu Millie Small iz 1964. godine "My Boy Lollipop". To je vjerovatno bio Peter Hogman iz The Dimensions, iako je i Powell sebi pripisao zasluge.[28] [55] Powell je snimio i izdao singl tokom tog perioda, iako se Stewart nije pojavio na njemu.[51]

1964–1967: Steampacket i imidž "Rod the Mod"

[uredi | uredi izvor]

U januaru 1964. [57] dok je Stewart čekao na željezničkoj stanici Twickenham, nakon što je vidio Long Johna Baldryja i All Stars na Eel Pie Islandu,[28] [55] [58] Baldry ga je čuo kako svira "Smokestack Lightnin'" na harmonici i pozvao ga da sjedne s grupom. Kada je Boldry otkrio da je Stewart i pjevač, ponudio mu je posao za 35 funti sedmično, nakon što je dobio odobrenje Stewartove majke.[55] Napuštajući stalni posao u dobi od devetnaest godina, Stewart je postepeno savladao svoju stidljivost i živce i postao dovoljno vidljiv dio benda da je ponekad bio dodavan u naplati kao "Rod the Mod" Stewart,[42] [55] [56] nadimak koji dolazi iz njegovog kicoškog stila dotjerivanja i oblačenja.[44] Boldry je reklamirao Stewartove sposobnosti časopisu Melody Maker i grupa je uživala u sedmičnoj rezidenciji u legendarnom londonskom Marquee Clubu.[56] U junu 1964., Stewart je debitovao na snimanju (bez priznanja izdavačke kuće) na "Up Above My Head", B-strani singla Baldryja i Hoochie Coochie Men.[59] Dok je još bio s Baldryjem, Stewart je započeo simultanu solo karijeru.[60] Napravio je nekoliko demo snimaka,[62] izviđao ga je Decca Records u klubu Marquee te je i potpisao solo ugovor u augustu 1964.[61] Pojavio se u nekoliko regionalnih televizijskih emisija širom zemlje i snimio svoj prvi singl u septembru 1964. godine.[60] [61]

Odbivši Deckin preporučeni materijal kao previše komercijalan, Stewart je insistirao da iskusni muzičari za sesiju koju je dobio, uključujući Johna Paula Jonesa, nauče nekoliko pjesama Sonny Boya Williamsona koje je upravo čuo.[63] Rezultat je bio singl "Good Morning Little Schoolgirl", koji je snimljen i objavljen u oktobru 1964., koji uprkos tome što ga je Stewart izvodio u popularnoj televizijskoj emisiji Ready Steady Go!, nije uspio ući na top liste. Takođe u oktobru Stewart je napustio Hoochie Coochie Men nakon svađe s Baldryjem.[61]

Stewart je samostalno svirao neke koncerte krajem 1964. i početkom 1965. godine, ponekad uz podršku R&B grupe iz Southamptona The Soul Agents.[64] Hoochie Coochie Men su se raspali, a Boldry i Stewart su izgladili svoje razlike (i zaista postali doživotni prijatelji),[65] a legendarni impresario Giorgio Gomelsky sastavio je Steampacket, u kojem su bili Baldry, Stewart, Brian Auger, Julie Driscoll, Micky Waller, Vic Briggs i Ricky Fenson; njihovo prvo pojavljivanje bilo je kao podrška Rolling Stonesima u julu 1965.[66] Grupa je zamišljena kao bijeli soul revue, analogan Ike & Tina Turner Revue, s više vokala i stilova u rasponu od jazza preko R&B-a do bluesa.[67] Steampacket je bio na turneji sa Stonesima i The Walker Brothers tog ljeta, završavajući u London Palladiumu.[67] Vidjevši kako publika reaguje na Stonese, Stewart je prvi put bio izložen histeriji publike.[68] Stewart, koji je bio uključen u grupu na Baldryjevo insistiranje, završio je s većinom muških vokalnih dijelova.[67] Steampacket nije mogao ući u studio da snimi bilo kakav materijal, jer su svi njegovi članovi pripadali različitim izdavačkim kućama i menadžerima,[67] [69] iako je Gomelsky snimio jednu od njihovih proba u Marquee Clubu.[70]

Stewartov "Rod the Mod" imidž je stekao širu vidljivost u novembru 1965. godine, kada je bio tema 30-minutnog Rediffusion, londonskog televizijskog dokumentarca pod nazivom "Uskrs s Rodom" koji je prikazao Mod scenu.[29] [71] Njegovi pokušaji paralelne solo karijere nastavljeni su na EMI-jevom Columbia etiketi s izdanjem "The Day Will Come" u novembru 1965., više aranžiranih pop pokušaja, i objavljivanjem njegovog preuzimanja "Shake" Sama Cookea u aprilu 1966. godine s Brianom Auger Trinityem.[71] Obje pjesme su komercijalno propale i nijedna nije dobila pozitivne kritike. [72] Stewart je proveo skoro dvije godine slušajući uglavnom Cookea; kasnije je rekao: "Uopšte nisam zvučao kao bilo ko... ali znao sam da zvučim pomalo kao Sam Cooke, pa sam slušao Sam Cookea."[53] Ovaj izjava je učvrstila uvjerenje da je ovaj pjevač Stewartov idol i da je na njega imao najtrajni uticaj; nazvao ga je "prelaskom vode".[44] [53] [67]

Stewart je napustio Steampacket u martu 1966.[71] Stewart je rekao da je otpušten, a Augerom da je dao otkaz.[67] Stewart se tada pridružio donekle sličnoj grupi, Shotgun Express, u maju 1966. kao ko-vokal s Beryl Marsden.[67] [71] Ostali članovi su bili Mick Fleetwood i Peter Green (koji će kasnije formirati Fleetwood Mac) i Peter Bardens.[71] Shotgun Express je objavio jedan neuspješan singl u oktobru 1966. godine, "I Could Feel The Whole World Turn Round" s velikim orkestrom, prije nego što se raspao.[67] [71] Stewart je kasnije omalovažavao Shotgun Express kao lošu imitaciju Steampacketa i rekao: „Još uvek sam imao taj užasan osećaj da radim muziku drugih ljudi. Mislim da možete početi da pronalazite sebe tek kada napišete sopstveni materijal."[71] Stewart je do tada pokušavao bez većeg uspjeha, s malo toga po čemu bi se razlikovao od ostalih ambicioznih londonskih pjevača, osim po nastajanju hrapavog glasa.[54]

1967–1969: period grupe Jeff Beck

[uredi | uredi izvor]

Gitarista Jeff Beck angažovao je Stewarta za njegov novi poduhvat nakon Yardbirdsa,[73] a u februaru 1967., Stewart se pridružio grupi Jeff Beck kao vokal i ponekad tekstopisac.[74] Ovo će postati veliki prodor u njegovoj ranoj karijeri.[44] Tamo je prvi put svirao s Ronnie Woodom[67] kojeg je prvi put sreo u londonskom pubu 1964. godine;[61] njih dvojica su ubrzo postali prijatelji.[73] Tokom prve godine, grupa je iskusila česte promjene bubnjara i sukobe u kojima je menadžer Mickie Most želio da smanji Stewartovu ulogu. Bili su na turneji po Velikoj Britaniji i objavili nekoliko singlova na kojima je Stewart bio na B-stranama.[74] [75] Stewartova uzbudljiva solo karijera je takođe nastavljena izdavanjem ne-hita "Little Miss Understood" u martu 1968. za Immediate Records.[74]

Grupa Jeff Beck je u proljeće 1968. godine obišla zapadnu Europu, snimala je i bila gotovo oskudna. Tada ih je pomoćnik menadžera Peter Grant rezervirao na šestosedmičnoj turneji po Sjedinjenim Državama počevši u junu 1968. s Fillmore East u New Yorku.[74] [76] [77] Stewart je, na svom prvom putovanju u Ameriku, pretrpio strašnu tremu tokom uvodne emisije i sakrio se iza pojačala dok je pjevao. Samo ga je brza doza rakije izvela ispred.[74] Ipak, nastup i turneja su bili veliki uspjeh,[44] [77] a Robert Shelton iz New York Timesa nazvao je grupu uzbudljivom i pohvalio "interakciju divlje i vizionarske gitare g. Becka nasuprot promuklim i upornim vikama Rod Stewarta“. [76] I New Musical Express su izvijestili da je grupa primala ovacije i bisove što je potvrda da su jednakih onima kao što su Jimi Hendrix i The Doors.[74]

U augustu 1968. objavljen je njihov prvi album Truth, a do oktobra se popeo na 15. mjesto na američkoj listi albuma, ali nije uspio u Velikoj Britaniji.[74] Album je sadržao Beckovu majstorsku gitarsku tehniku i manipulisane zvuke, dok je Stewartovo dramatično vokalizovanje odgovaralo raznovrsnom repertoaru grupe bluza, folka, roka i proto-hevi metala.[54] [75] [78] Stewart je također bio koautor tri pjesme[78] i pripisao je ploču pomoći u razvoju njegovih vokalnih sposobnosti i kvalitetu brusnog papira u njegovom glasu.[53] Grupa je ponovo bila na turneji po Americi krajem godine i naišla na snažan prijem, a zatim je pretrpjela još više kadrovskih potresa[74] [79] (nešto što će se nastaviti tokom Beckove karijere). U julu 1969., Stewart je otišao nakon odlaska svog prijatelja Wooda.[53] [80] Stewart se kasnije prisećao: „Bio je to sjajan bend za pjevanje, ali nisam mogao da podnesem svu ogorčenost i neprijateljstvo koji su se razvili... Za dvije i po godine koliko sam bio s Beckom nisam ga niti jednom pogledao u oči – uvijek sam gledao njegovu košulju ili nešto slično."[74]

Drugi album grupe, Beck-Ola, objavljen je u junu 1969. godine u SAD-u i u septembru 1969. u Velikoj Britaniji (vrijeme kada se grupa raspadala); također je dospio na 15. mjesto na američkoj listi albuma i na 39. mjesto na ljestvici albuma u Velikoj Britaniji.[44] [80] [81] Tokom vremena s grupom, Stewart se u početku osjećao nadmašenim Beckovim prisustvom, a njegov stil se još razvijao; ali kasnije je Stewart osjetio da su njih dvojica razvili snažan muzički, ali ne i lični odnos.[74] [82] Veliki dio Stewartovog smisla za fraziranje razvio se tokom njegovog vremena u Jeff Beck Group.[53] Beck je pokušao da oformi novu supergrupu s Carmine Appiceom i Timom Bogertom (iz Vanilla Fudgea koji se na sličan način raspao) i koji bi se pridružili njemu i Stewartu, ali Stewart je imao druge planove.[83]

1969–1975: Početak solo karijere i albumi Faces

[uredi | uredi izvor]

Mercury Records A&R man Lou Reizner vidio je Stewarta kako nastupa s Beckom i 8. oktobra 1968. godine potpisao je s njim solo ugovor; ali ugovorne složenosti odgodile su Stewartovo snimanje za njega do jula 1969. U međuvremenu, u maju 1969., gitarist i pjevač Steve Marriott napustio je engleski bend The Small Faces.[80] Ron Wood zamijenio ga je na mjestu gitariste u junu, a 18. oktobra 1969. Stewart je slijedio svog prijatelja i postao novi pjevač benda.[80] Njih su se dvojica pridružili postojećim članovima Ronnie Lane, Ian McLagan i Kenney Jones, koji su novu postavu ubrzo odlučili nazvati Faces.[84]

An Old Raincoat Won't Ever Let You Down postao je Stewartov prvi solo album 1969. (u SAD je bio poznat kao The Rod Stewart Album). Postavio je predložak za njegov solo zvuk: srčanu mješavinu folka, roka i kantri bluza, uključujući senzibilitet britanske radničke klase, s originalnim materijalom ("Cindy's Lament" i naslovna pjesma) i obradama (Ewan MacColl "Dirty Old Town" i Mikea d'Aboa "Handbags and Gladrags"). Prateći bend na albumu uključivao je Wood, Waller i McLagan, plus Keith Emerson i gitariste Martina Pugha (iz Steamhammera, a kasnije Armageddon i 7th Order ) i Martina Quittentona (također iz Steamhammera ).[85]

Stewart u reklami za svoj album iz 1971. Every Picture Tells A Story

Faces su objavili svoj debi album First Step početkom 1970. godine, s rokenrol stilom sličnim Rolling Stonesima. Iako je album bolje prošao u Velikoj Britaniji nego u SAD-u, Faces brzo stekli veliki broj pratitelja uživo. Stewart je te jeseni objavio svoj drugi album, Gasoline Alley. Stewartov pristup bio je sličan njegovom prvom albumu i mandolina je uvedena u zvuk. Zatim je pokrenuo američku turneju s Facesom. Stewart je pjevao gostujuće vokale za australijsku grupu Python Lee Jackson u pjesmi "In a Broken Dream", snimljenoj u aprilu 1969., ali objavljenoj tek 1970. godine. Plaćanje mu je bilo u komplet presvlakama za njegov automobil. Ponovno je objavljen 1972. godine i postao svjetski hit.

Stewartov solo album iz 1971. Every Picture Tells a Story učinio ga je poznatim kada je B-strana njegovog manjeg hita "Reason to Believe", "Magie May", (napisana u saradnji sa Martinom Quittentonom) počela da se emituje na radiju. Album i singl su istovremeno zauzeli prvo mjesto na listi u septembru u Velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi i Australiji.[86] Maggie May je bila na vrhu liste singlova pet sedmica u SAD-u, Velikoj Britaniji i četiri sedmice u Australiji. Započeta upečatljivom partijom mandoline (Ray Jackson iz Lindisfarnea), "Maggie May" je također navedena kao jedna od 500 pjesama koje su oblikovale rock and roll u The Rock and Roll Hall of Fame. Ostatak albuma je bio jednako snažan, a pjesmi "Mandolin Wind" ponovo je koristio taj instrument; "(I Know) I'm Losing You" dodajući tvrdi soul u miks; i "Tomorrow Is a Long Time", obrada pesme Boba Dilana. Ali krajnja manifestacija ranog Stewartovog solo stila bila je sama "Every Picture Tells a Story" koju je napisao Stewart-Wood: pokretana bubnjevima Micka Wallera, klavirom Petea Searsa i Woodovim radom na gitari u uglavnom akustičnom aranžmanu; to je pjesma koja se odnosi na avanturistički duh pjevača.

Drugi album Faces, Long Player, objavljen je početkom 1971. godine i doživio je veći uspjeh na top listama od First Step. Faces su takođe osvojili svoj jedini američki top 40 hit sa "Stay With Me" sa svog trećeg albuma Klimanje je jednako dobro kao i mig... Za slijepog konja objavljen krajem 1971. godine.[87] Ovaj album je dostigao top 10 na obje strane Atlantika zahvaljujući uspjehu Every Picture Tells A Story .[87] [88] Steve Jones iz Sex Pistolsa visoko je cijenio Faces i nazvao ih glavnim uticajem na britanski punk rock pokret.[89]

Faces su imali velike turneje 1972. godine uz rastuću napetost u bendu zbog Stewartove solo karijere, koji je imao više uspjeha od benda. Stewart je objavio Never a Dull Moment iste godine. Ponavljajući formulu Every Picture, najvećim dijelom, dostigao je drugo mjesto na ljestvici albuma u SAD-u i broj jedan u Velikoj Britaniji,[90] i uživao u daljnjim dobrim napomenama recezenata. "You Wear It Well" je bio hit singl koji je dostigao 13. mjesto u SAD-u i prvo mjesto u Velikoj Britaniji, dok je "Twisting the Night Away" eksplicitno pokazao Stewartov dug prema Samu Cookeu.

Za dijelo svog ranog solo rada Stewart je zaradio ogromne pohvale. Rolling Stoneova Ilustrovana historija rokenrola iz 1980. uključuje sljedeće o Stewartu: [54]

Rijetko je koji pjevač imao tako pun i jedinstven talenat kao Rod Stewart; rijetko ko je tako potpuno izdao svoj talenat. Nekada najsaosećajnije prisustvo u muzici, postao je žučna samoparodija – i prodaje više ploča nego ikad [. . . Pisac koji je ponudio dubok lirizam i nevjerojatan samozatajni humor, pripovjedač priča i iskreni srcelomac, imao je neusporedivo oko za sitne detalje oko kojih se životi okreću, razbijaju i reformiraju [...] i glas koji treba učiniti ti detalji su neizbrisivi. [. . . Njegove solo albume] definisale su dvije posebne osobine: toplina, koja je bila iskupljujuća, i skromnost, koja je oslobađala. Ako je ikada neki roker izabrao ulogu svakog čovjeka i ispunio je, to je bio Rod Stewart.

Stewart (desno) dok je bio član Faces, s Ronnie Woodom (lijevo)

Faces su objavili svoj posljednji album Ooh La La, koji je 1973. dostigao broj jedan u Velikoj Britaniji i broj 21 u SAD-u.[87] [88] Tokom snimanja albuma, raskol između Stewarta i ostatka Facesa se još više produbio, jer (prema Ianu McLaganu ), Stewart nije učestvovao do dvije sedmice nakon sesije, "a onda se požalio da su neke pjesme imale pogrešan ključ za njega. Pa smo ih ponovo snimili i čekali nedelju dana da se vrati. Tri puta smo presjekli pjesmu za 'Ooh La La' prije nego što je on na kraju prošao, ostavljajući je Woodyju da pjeva. [. . . ] U sedmici kada je album izašao, učinio je sve što je mogao da ga uništi i rekao svima koji bi slušali koliko je beskorisno."[91] Bend je bio na turneji po Australiji, Japanu, Europi i Velikoj Britaniji 1974. [92] da bi podržao album i singl "Pool Hall Richard".

Krajem 1974. godine, Stewart je objavio album Smiler. U Britaniji je dostigao prvo mjesto, a singl "Farewell" sedmo mjesto, ali tek 13. mjesto Billboardove liste pop albuma i singl "Mine for Me" i tek 91. mjesto Billboardove liste pop singlova. Bio je to njegov posljednji originalni album za Mercury Records. Nakon objavljivanja kompilacije dvostrukog albuma The Best of Rod Stewart, prešao je na Warner Bros. Records i ostao s njima većim dijelom svoje karijere (Faces su potpisani s Warner Bros., a Stewartova solo izdanja u Velikoj Britaniji su se pojavljivala s izdavačkom kućom Riva do 1981.). Godine 1975., Faces su dvaput bili na turneji po SAD-u (s Ronnie Woodom koji se između pridružio američkoj turneji Rolling Stonesa).[92] S obzirom da je Ronnie Wood objavio svoj drugi solo album 1975. i također se pridružio Rolling Stonesima (prvo kao privremena zamjena za odlazećeg Micka Taylora, a kasnije kao stalni član), i s time da je Stewartova solo karijera bila u usponu, postalo je nemoguće održati Faces kao bend, pa su se raspali krajem godine.[93]

1975–1988: Vrhunac slave i kritička reakcija

[uredi | uredi izvor]
Na sceni u Dablinu, 1981. godine

Godine 1975. Stewart se preselio u Los Angeles i te godine je izdao album Atlantic Crossing za svoju novu diskografsku kuću, koristeći producenta Toma Dowda i drugačiji zvuk baziran na Muscle Shoals Rhythm Section. Atlantic Crossing je obilježio i povratak u formu i povratak na top 10 Billboardove liste albuma. Prvi singl, obrada pjesme "Sailing" grupe Sutherland Brothers, bio je hit broj jedan u Velikoj Britaniji, visoko na ljestvici u drugim europskim zemljama i Australiji, ali je stigao samo do Top 60 na američkim i kanadskim top listama. Singl se vratio u UK Top 10 godinu dana kasnije kada je korišten kao tema za BBC dokumentarnu seriju o HMS Ark Royal. Nakon što je dva puta bio hit, "Sailing" je postao i ostao Stewartov najprodavaniji singl u Velikoj Britaniji. Njegova obrada Holland-Dozier-Holland "This Old Heart of Mine" je također bila hit u Top 100 1976. godine. [87] Iste godine obradio je pjesmu Bitlsa "Get Back" za muzički dokumentarac Sve ovo i Drugi svjetski rat.[94]

Kasnije 1976. godine, Stewart je osam sedmica bio na vrhu američke Billboard Hot 100 i australijske ARIA liste s baladom "Tonight's the Night", uz prateći muzički video s glumicom Britt Ekland.[87] Pjesma je s albuma A Night on the Town, koji je došao na drugo mjesto Billboardove liste albuma i bio je Stewartov prvi album koji je postao platinasti. Eksplicitno označivši album kao "brzu stranu" i "sporu stranu", Stewart je nastavio trend koji je započeo s Atlantic Crossing. "The First Cut Is the Deepest", obrada pesme Cat Stevensa, bila je broj jedan u Velikoj Britaniji 1977. godine, a među 30 najboljih u SAD.[87] [90] " Ubistvo Georgieja (1. i 2. dio)", o ubistvu gej muškarca, također je bio Stewartov hit u Top 40 tokom 1977. godine.[87]

Foot Loose & Fancy Free (1977) predstavljao je Stewartov vlastiti bend, originalnu Rod Stewart Group u kojoj su bili Carmine Appice, Phil Chen, Jim Cregan, Billy Peek, Gary Grainger i John Jarvis. Nastavio je Stewartov niz uspjeha na listi, dostigavši drugo mjesto. "You're in My Heart" je bio hit singl, koji je dospio na četvrto mjesto u SAD.[87]

"Hot Legs" su se dosta emitirale na radiju kao i ispovjedaonica "I Was Only Joking". U pojavljivanju, Stewartov izgled je evoluirao tako da uključivao glam element, uključujući šminku i odjeću od spandexa. Stewart je postigao još jedan singl broj jedan u Velikoj Britaniji i broj jedan u SAD s "Da Ya Think I'm Sexy?", koji je bio crossover hit koji je dostigao peto mjesto na Billboard crnoj ljestvici zbog svog disko zvuka.[87] Ovo je bio glavni singl s albuma Blondes Have More Fun iz 1978. godine, koji je došao na prvo mjesto Billboardove liste albuma i prodao tri miliona albuma.[95]

Žarište kritika o ovom periodu bio je njegov najprodavaniji disko hit iz 1978. "Da Ya Think I'm Sexy?", koji je bio netipičan za njegov raniji rad, a kritičari su ga omalovažavali.[96] U intervjuima, Stewart, iako je priznao da je njegov prateći izgled postao "tarty", branio je tekst ističući da je pjesma narativni prikaz dijela života u trećem licu, sličan onima u njegovom ranijem radu, te da se ne radi o njemu. Refren pjesme bio je identičan ranijoj snimljenoj pjesmi "Taj Mahal" brazilca Jorgea Ben Jora i uslijedila je tužba. Stewart je donirao svoje honorare od "Da Ya Think I'm Sexy?" UNICEF- u, a izveo ga je sa svojim bendom na Muzičkom koncertu UNICEF- a na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 1979. godine.

Stewart je 1980. godine krenuo u smjeru novog talasa izdavanjem albuma Foolish Behavior. Album je proizveo jedan hit singl, "Passion", koji je dostigao 5. mjesto na američkoj Billboard ljestvici. U augustu 1981. godine, MTV je pokrenut u SAD s nekoliko Stewartovih videa u velikoj rotaciji. Kasnije 1981., Stewart je dodao dodatne elemente novog talasa i synthpopa svom zvuku za album Tonight I'm Yours. Naslovna pjesma dostigla je 20. mjesto u SAD-u, dok je "Young Turks" dospio u Top 5, a album je postao platinasti.[87] 18. decembra 1981. godine, Stewart je svirao na Los Angeles Forumu, zajedno s Kim Carnes i Tinom Turner, na koncertu koji je emitiran širom svijeta putem satelita.[97]

Stewartov nastup u Parizu, 1986. godine

Stewarda je kritikovao Pokret protiv aparthejda, jer je prekinuo općeprihvaćeni kulturni bojkot aparthejda u Južnoj Africi, tako što je nastupio u kompleksu odmarališta Sun City u Bophuthatswani, a u sklopu svojih turneja Body Wishes (1983) i Camouflage (1984).[98]

Stewart je imao četiri US Top 10 singlova između 1982. i 1988.; "Mladi Turci" (br. 5, prenosi se iz 1981. u 1982.), "Neki momci imaju svu sreću" (br. 10, 1984.), "Zaljubljenost" (br. 6, 1984.) i "Ljubavni dodir" (br. 6, 1986, saradnja Holly Knight/Mike Chapman)." Baby Jane " je 1983. godine dostigla 14. mjesto, ali je dospjela na 1. mjesto u Velikoj Britaniji, što je njegov posljednji singl koji je do tada bio na vrhu liste.[87] Album Camouflage postao je zlatan u Velikoj Britaniji, a singl "Infatuation" (na kojem je bio njegov stari prijatelj Jeff Beck na gitari) je dobio značajnu reprodukciju na MTV-u. Drugi singl "Some Guys Have All The Luck" dostigao je 15. mjesto u Velikoj Britaniji i 10. mjesto u SAD-u.[87]

Ponovni susret s Jeffom Beckom doveo je do uspješnog preuzimanja pjesme Curtisa Mayfielda "People Get Ready", ali pokušaj zajedničke turneje propao je nakon nekoliko sastanaka. U Velikoj Britaniji, "Every Beat of My Heart" je 1986. godine dostigao drugo mjesto. U januaru 1985. Stewart je nastupio pred brojnom publikom na Rock in Rio festivalu u Rio de Janeiru.[99]

1988–1994: Out of Order turneja, Vagabond Heart i Rock and Roll Hall of Fame

[uredi | uredi izvor]

Godine 1988., Stewart se vratio sturneje Out of Order, u produkciji Andy Taylora iz Duran Durana i Bernarda Edwardsa iz Chic -a. "Lost in You", "Forever Young", "Crazy About Her" i "My Heart Can't Tell You No" s tog albuma bili su top 15 hitova na Billboard Hot 100 i mainstream rock listama, a zadnji je čak bio u prvih pet. "Forever Young" je bila nesvjesna revizija istoimene pjesme Boba Dylana; umjetnici su postigli dogovor o podjeli tantijema. Pjesma je dostigla 12. mjesto u SAD-u.[87] U septembru 1988., izveo je "Forever Young" na dodeli MTV video muzičkih nagrada 1988. godine u Univerzalnom amfiteatru u Los Anđelesu, a 1989. je dobio nominaciju za nagradu Gremi za najbolju mušku rok vokalnu izvedbu za pjesmu.[100]

U januaru 1989., Stewart je krenuo na južnoameričku turneju Out of Order Toura svirajući za rasprodanu publiku širom Amerike. Bilo je 80.000 ljudi na njegovom koncertu na stadionu Corregidora, Querétaro, Meksiko (9. aprila), i 50.000 na stadionu Jalisco, Guadalajara, Jalisco (12. aprila). U Buenos Airesu, publike, na stadionu River Plate koji ima više od 70.000 mjesta, bilo je preko 90.000, s nekoliko hiljada izvan stadiona. Na gomilu je prskana voda iz vatrogasnih crijeva kako bi se izbjegli toplotni udari.

Stewartova verzija pesme Toma Vejtsa "Downtown Train" popela se na treće mesto na Billboard Hot 100 1990. godine.[87] Ova pjesma je preuzeta iz kompilacije od četiri CD-a pod nazivom Storyteller – The Complete Anthology: 1964–1990.

Izdan 1991. godine, album Vagabond Heart, nastavio je Stewartovu obnovu i inspiraciju. Glavni singl "It Takes Two" s Tinom Turner, objavljen je 1990. prije izlaska cijelog albuma, i dostigao je peto mjesto na britanskim top listama, ali nije dospio na top liste u SAD-u. Sljedeće pjesme iz Vagabond Heart-a su dospele na Billboard Hot 100 1991. godine, s "Rhythm of My Heart" na 5. mjestu i " The Motown Song" na 10. mjestu.[87]

Ulaznica za koncert, 1993. godine

Na dodjeli Brit Awards 1993. godine u Londonu, Stewart je dobio nagradu za izvanredan doprinos muzici.[101] Stewart je vratio Facese na pozornicu na improvizovano okupljanje.[101] Godine 1993. Stewart je snimio "All For Love" sa Stingom i Bryanom Adamsom za soundtrack za film Tri mušketira; singl je dostigao prvo mjesto u SAD-u i drugo mjesto u Velikoj Britaniji.[88] Takođe 1993. ponovo se udružio s Ronnie Woodom kako bi snimio MTV Unplugged specijal koji je uključivao "Handbags and Gladrags", "Cut Across Shorty" i četiri odabira iz Every Picture Tells A Story. U emisiji je predstavljena akustična verzija Van Morrisonove pjesme "Have I Told You Lately", koja je zauzela vrh Billboardove savremene ljestvice za odrasle i broj 5 na Billboard Hot 100.[87] Izvedba "Razloga za vjerovanje" također je dobila značajno emitovanje. Rezultirajući album Unplugged...and Seated dostigao je drugo mjesto na Billboard 200 listi albuma.[87]

Stewart je primljen u Rock and Roll Hall of Fame 1994. godine, a predstavio ga je Jeff Beck.[90] Dana 31. decembra 1994. godine, Stewart je svirao pred 3,5 miliona ljudi na plaži Copacabana u Riu i ušao u Ginisovu knjigu rekorda za najveći besplatni rok koncert u historiji.

1995–2001: Novi poduhvati i izdavačke kuće

[uredi | uredi izvor]
Stewart u Parizu, 1995. godine

Do ranih 1990-ih, Stewart je uglavnom odustao od stvaranja vlastitog materijala, rekavši da nije prirodni tekstopisac i da mlak odgovor na njegove nedavne napore nije bio isplativ.[102] Godine 1995., Stewart je izdao A Spanner in the Works koji je sadržavao singl koji je napisao Tom Petty, "Leave Virginia Alone", koji je dospio u Top 10 savremenih top lista za odrasle. Druga polovina 1990-ih nije bila tako komercijalno uspješna iako je album If We Fall in Love Tonight iz 1996. dostigao 8. mjesto u Velikoj Britaniji i osvojio 19. mjesto na Billboard listi albuma.[87]

When We Were the New Boys, njegov posljednji album s etiketom Warner Bros. objavljen 1998. godine, sadržavao je verzije pjesama britpop bendova kao što su Oasis i Primal Scream, te je dostigao drugo mjesto na britanskoj ljestvici albuma. Iste godine snimio je pjesmu "Faith of the Heart", koju je napisala Diane Warren, za film Patch Adams. Godine 2000. Stewart je napustio Warner Bros. i preselio se u Atlantic Records, drugu diviziju Warner Music Group. Godine 2001. izdao je album Human. Singl "I Can't Deny It" je ušao u Top 40 u Velikoj Britaniji i Top 20 u savremenom odraslom. Stewart je potom potpisao ugovor s novom izdavačkom kućom J Records Clivea Davisa. The Story So Far: The Very Best of Rod Stewart, album najvećih hitova sastavljen iz njegovog vremena u Warner Bros., četiri puta je platinast u Velikoj Britaniji s više od 1,2 miliona prodatih primjeraka i dostigao je broj jedan 2001. godine u Belgiji i Francuskoj.[103]

2002–2010: The Great American Songbook serija i Soulbook

[uredi | uredi izvor]

U junu 2002., Stewart je izveo "Handbags and Gladrags" na zabavi u palati održanoj u Bakingemskoj palati, koncertu koji je proslavio Zlatni jubilej Elizabete II i na kojem su nastupile zvezde iz pet decenija muzike.[104]

Do 2002. Stewart je prodao preko 100 miliona ploča tokom svoje karijere.[105] Dok je odrastao, slušao je u svom domu klasične pjesme koje su napisali tekstopisci kao što su Cole Porter, Gus Kahn i George i Ira Gershwin. Stewart se pridružio ostalima koji su snimili klasične pjesme.[106] Fokusirao se na pjevanje pop standarda iz 1930-ih i 1940-ih iz Velike američke pjesmarice s velikim uspjehom. Ovi albumi su objavljeni za izdavačku kuću J Records Clivea Davisa i vidjeli su da ima prodaju albuma jednaku onima u 1970-im.

Prvi album iz serije pjesmarica, It Had to Be You: The Great American Songbook, dostigao je četvrto mjesto na američkoj listi albuma, broj osam u Velikoj Britaniji i deseto mjesto u Kanadi kada je objavljen krajem 2002. Pjesma "These Foolish Things" (koja je zapravo britanska, a ne američka pjesma) dostigla je 13. mjesto na Billboardovoj savremenoj ljestvici za odrasle, a "They Can't Take That Away From Me" otišla je u Top 20.

Album druge serije, As Time Goes By: The Great American Songbook 2, dostigao je drugo mjesto u SAD-u, četvrto mjesto u Velikoj Britaniji i broj jedan u Kanadi. "Bewitched, Bothered and Bewildered", duet sa Cher, ušao je u Top 20 na savremenoj listi za odrasle u SAD. "Time After Time" je bila još jedna od 30 najboljih pjesama na američkim listama savremene odrasle osobe. Mjuzikl pod nazivom Tonight's The Night, koji uključuje mnoge Stewartove pjesme, prikazan je 7. novembra 2003. u londonskom Victoria Palace Theatreu. Napisao ga je i režirao Ben Elton, koji je prethodno kreirao sličnu produkciju We Will Rock You, uz muziku Queena.[107] Mjuzikl govori o "faustovskom paktu između mehaničara na benzinskoj pumpi iz Detroita Stua Clutterbucka i Sotone."[108]

Godine 2004. Stewart se ponovo okupio s Ronnie Woodom za koncerte materijala Faces. Rod Stewart and the Faces best of album, Changing Faces, dospio je na top 20 UK listi albuma. Izašla je Faces box kompilacija s Five Guys Walk into a Bar... Krajem 2004. godine objavljen je Stardust: the Great American Songbook 3, treći album u Stewartovoj seriji pjesmarica. Bio je to njegov prvi album broj jedan u SAD-u u 25 godina, koji se prodao u preko 200.000 primjeraka u prvoj sedmici. Takođe je debitovao kao broj jedan u Kanadi, broj tri u Velikoj Britaniji i Top 10 u Australiji. Njegova verzija "What a Wonderful World" Louisa Armstronga, sa Steviejem Wonderom, ušla je u Top 20 svjetskih top lista za odrasle. Takođe je snimio duet s Dolly Parton za album – "Baby, It's Cold Outside". Stewart je osvojio svoju prvu nagradu Grammy za ovaj album.[109]

Godine 2005. izašao je četvrti album pjesmarica, Thanks for the Memory: The Great American Songbook 4, koji je uključivao duete s Dianom Ross i Eltonom Johnom. U roku od nekoliko sedmica nakon objavljivanja, CD je došao na drugo mjesto na listi Top 200. Krajem 2006., Stewart se vratio rok muzici i svom novom pristupu kantri muzici izdanjem albuma I dalje isti... Veliki rock klasici našeg vremena, novi album koji sadrži prekretnice roka i južnjačkog roka iz protekle četiri decenije, uključujući obradu pesme Creedence Clearwater Revival "Have You Ever Seen the Rain?", koja je objavljena kao prvi singl. Album je debitovao na prvom mjestu Billboard ljestvice s 184.000 primjeraka u prvoj sedmici. Debi broj jedan pomogao je koncert u New Yorku koji je bio na MSN Music-u i nastup na Plesu sa zvijezdama. Izveo je pjesme sa svog novog albuma uživo iz Nokia teatra 9. oktobra. Kontrolna soba je prenosila događaj uživo na MSN-u i u 117 kina širom zemlje putem National CineMedia. U novembru 2006., Stewart je primljen u britansku muzičku kuću slavnih.[110]

Nastup u Saragosi, Španija, novembar 2006. godine

Stewart je 1. jula 2007. nastupio na Koncertu za Dianu održanom na stadionu Wembley u Londonu, događaju koji je proslavio život princeze Diane skoro 10 godina nakon njene smrti.[111] [112] Izveo je "Sailing", "Baby Jane" i "Magie May".[113] 12. decembra prvi put je nastupio na Kraljevskom varijetetu u Londonskom Koloseumu ispred Nj.KV Princa od Welsa i Vojvotkinje od Kornvola, otpjevavši numeru Cat Stevensa „Otac i sin“ i pjesmu Bonnie Tyler "To je bol u srcu". 22. decembra 2006. godine Stewart je bio domaćin 8 specijala A Home for the Holidays na CBS-u u 20:00 (PST).

Dana 20. maja 2009., Stewart je izveo "Maggie May" u velikom finalu 8. sezone American Idola. 2. jula 2009. Te godine izveo je svoj jedini nastup u Velikoj Britaniji u Home Parku, Plymouth. 29. septembra 2009. objavljena je kompilacija od 4 CD-a i 65 pjesama pod nazivom Rod Stewart Sessions 1971–1998; sastavljena je od ranije neobjavljenih pjesama i isječaka iz najvećeg dijela njegove karijere. Stewart je također spomenuo planove za kompilaciju obrada soul klasika, moguće izdanje još jednog izdanja albuma Great American Songbook i albuma obrada country muzike.[114]

Stewart je 17. oktobra 2009. objavio studijski album Soulbook koji je sastavljen od obrada soul i Motown pjesama. 14. novembra 2009. snimio je TV program u Velikoj Britaniji za ITV koji je prikazan 5. decembra 2009. godine. Muzika u programu uključivala je numere s njegovog novog albuma i neke stare favorite. 14. januara 2010. Rhino records je objavio Stewartov Once in a Blue Moon "izgubljeni album", originalno snimljen 1992. godine, s deset obrada pjesama uključujući "Ruby Tuesday" Rolling Stonesa, "The Groom's Still Waiting at the Altar" Boba Dylana i "Stand Back" Stevieja Nicksa, kao i "Bluz Toma Trauberta" Toma Waitsa. 19. oktobra 2010., Stewart je objavio još jedno izdanje svoje serije Great American Songbook pod nazivom Fly Me to the Moon. . . The Great American Songbook Volume V on J Records..

2011–2012: Božićni album i autobiografija

[uredi | uredi izvor]

Godine 2011., Stewart je nastupio sa Steviejem Nicksom na njihovoj turneji Heart & Soul. Počevši 20. marta u Fort Lauderdale na Floridi, turneja je posjetila koncertne arene u Sjevernoj Americi – sa nastupima u gradovima New York, Toronto, Los Angeles, Philadelphia, Chicago, Detroit, Tampa i Montreal, između ostalih. [115]

Stewart je predvodio nedjeljni nastup na Hard Rock Calling Festivalu 2011 26. juna u londonskom Hyde Parku.[116] Potpisao je dvogodišnju rezidenciju u Koloseumu u Caesars Palaceu u Las Vegasu, počevši od 24. avgusta. [117] Izvodeći svoje najveće hitove, također izvodi i odabrane numere sa svog predstojećeg, neimenovanog blues albuma.

Sedmog juna 2012, Stewart je potpisao ugovor o snimanju s Universal Music Group.[118] Izdao svoj prvi božićni album, pod nazivom Merry Christmas, Baby, za izdavačku kuću Verve Music Group (odjel Universal Music Group) 30. oktobra 2012. godine. Album je producirao David Foster i sadržavao je nekoliko dueta, kao i originalnu pjesmu koju su napisali Stewart, Foster i Amy Foster pod nazivom "Red-Suited Super Man".[119] Prema IFPI, Merry Christmas, Baby je bio sedmi najprodavaniji album širom svijeta u 2012. godini.[120] U oktobru 2012. godine objavljena je Stewartova autobiografija Rod: The Autobiography (tačni datumi variraju širom svijeta).[121]

U novembru 2012. godine, Stewart je izveo "Auld Lang Syne" sa svog božićnog albuma i svoj hit "Sailing" u Royal Albert Hallu za Festival sjećanja Kraljevske britanske legije, kojem je prisustvovala kraljica Elizabeta II.[122] Kasnije tog meseca, Stewart je ponovo nastupio u Royal Albert Hallu ispred Kraljice tokom 100. godina Kraljevskog varijeteta, pjevajući " When You Wish upon a Star".[123] 26. novembra, Stewartova snimka "Let It Snow!Let It Snow!Let It Snow!“ dospjela na vrh Billboard Adult Contemporary Chart. Stewart je tri puta bio na prvom mjestu ove liste, a posljednja je bila 1993. godine s "Have I Told You Lately", što mu je dalo drugu najveću pauzu između broj jedan u historiji top liste. Pjesma je ostala na prvom mjestu pet sedmica, izjednačivši je sa najdužim vodećim prazničnim naslovom u 51-godišnjoj historiji liste. Dana 10. decembra 2012., Stewart je bio gostujući pjevač u televizijskom programu Michaela Bubléa Home for Holidays Christmas Special.[124] Stewart je bio deseti najprodavaniji umjetnik u Kanadi u 2012. godini, prema podacima Nielsen Soundscan Canada o prodaji na kraju godine. U februaru 2013. Stewart je nominovan za kanadsku nagradu Juno u kategoriji Međunarodni album godine za svoj album Merry Christmas, Baby.[125]

2013–2015: Povratak pisanju pjesama – Vrijeme i Druga zemlja

[uredi | uredi izvor]
Nastup u Hamburgu u septembru 2013. godine

U maju 2013., Stewart je objavio Time, rok album svog originalnog materijala. Označio je povratak pisanju pjesama nakon onoga što je Stewart nazvao "mračnim periodom od dvadeset godina"; rekao je da mu je pisanje autobiografije dalo podsticaj da ponovo piše muziku.[47] Album je bio broj 1 na listi najboljih albuma Velike Britanje, postavljajući novi britanski rekord za najduži jaz između albuma izvođača koji su na vrhu top lista.[126] Stewartov posljednji broj 1 na top-listi bio je Greatest Hits Volume 1 iz 1979. godine, a njegov posljednji studijski album koji je na vrhu liste bio je A Night on the Town iz 1976. godine.[127]

U septembru 2013., Stewart je svom prijatelju Eltonu Johnu uručio prvu nagradu Brits Icon u specijalnoj emisiji u London Palladiumu, prepoznajući Johnov "trajni uticaj" na kulturu Velike Britanije. Stewart je rekao da je John bio "drugi najbolji rok pjevač ikada", pre nego što su njih dvojica izveli duet na sceni.[128]

Novi studijski album, Another Country, objavljen je 23. oktobra 2015. godine. Spot za prvi singl "Love Is" dostupan je na njegovom Vevo nalogu. [129]

2016 – danas: Nastavak snimanja – Krvavo crvene ruže i Herkulove suze

[uredi | uredi izvor]

Stewart je snimio vokale s Joeom Walshom na albumu Frankie Miller's Double Take, koji je objavljen 30. septembra 2016. [130] Otpjevao je svoju obradu Beatlesa "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" kao Sgt. Pepper for Beat Bugs epizoda 17b, koja je debitovala 18. novembra 2016. na Netflixu. Istovremeno, Stewart je citiran kako je odgovorio na tvrdnju Johna Lennona iz 1980. da je Stewartov hit "The Killing of Georgie (Part 1 and 2)" plagirao njegovu pjesmu "Don't Let Me Down", izjavivši za The Guardian: "Zvuči tako, [. . . ] Nema ništa loše u dobroj krađi!".[131] [132] [133]

Dana 28. septembra 2018., Stewart je objavio svoj 30. studijski album, Blood Red Roses, za Republic Records. U duetu s velškom pjevačicom Bonni Tayler radi na pjesmi "Battle of the Sexes" s njenog studijskog albuma iz 2019. godine, Between the Earth and the Stars.[134] Stewart je sarađivao s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom na izdanju You're in My Heart u novembru 2019. Album sadrži nove verzije hit pjesama "Maggie May", i "It Takes Two" s Robbijem Wiliamsom.

Stewart je 22. novembra 2019. izdao You're in My Heart: Rod Stewart s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom, u produkciji Trevora Horna. Album sadrži vokalne numere iz britanskih hitova broj jedan "Sailing", "I Don't Want To Talk About It" i "The First Cut is the Deepest" s novim aranžmanima u izvedbi Kraljevske filharmonije,[135] kao i 1971. prvaci na top listama u Velikoj Britaniji i SAD bili su "Maggi May" i "Razlozi za vjerovanje". Izdanje You're In My Heart poklopilo se sa Stewartovom najvećom turnejom po stadionima u Velikoj Britaniji tokom novembra i decembra 2019. godine, što je nastavak njegove uspješne ljetne stadijum turneje. You're In My Heart je također uključio novu pjesmu "Stop Loving Her Today", kao i novi snimak pesme "It Takes Two" s Robijem Vilijamsom. You're in My Heart je zauzeo vrh britanske liste albuma, zadržavši se na poziciji broj 1 tri sedmice i time je postao njegov deseti album broj 1.[136] Stewart je objavio svoj 31. studijski album The Tears of Hercules u novembru 2021.[137] On je tek peti britanski bend u historiji britanskih top lista s 10 ili više albuma broj jedan, i BPI Certified – Gold.[138] [139]

U junu 2022., Stewart je nastupio na Platinum Partyu u Palaceu.[140] U novembru 2022. otkrio je da je odbio nastupiti u Kataru godinu ranije, uprkos ponudi od "preko milion dolara", pozivajući se na stanje ljudskih prava u zemlji.[141] U maju 2023., Stewart je nastupio na koncertima posvećenim Jeff Becku održanim u Royal Albert Hallu, dijeleći binu s Ronnie Woodom, Eric Claptonom, Kirkom Hammettom i Johnnyjem Deppom, između ostalih.[142]

Lični život

[uredi | uredi izvor]

U maju 2000. Stewartu je dijagnosticiran rak štitne žlijezde, zbog čega je istog mjeseca podvrgnut operaciji. Ranije je objavljeno da je patio od benignog čvora na glasnim žicama.[143] Osim što je predstavljala veliki zdravstveni problem, operacija koja je obavljena ugrozila je i njegov glas, te je morao ponovo naučiti kako da pjeva.[144] Od tada je aktivan u prikupljanju sredstava za dobrotvornu organizaciju The City of Hope Foundation za pronalaženje lijekova za sve oblike raka, posebno za one koji pogađaju djecu.[143] U septembru 2019., Stewart je otkrio da mu je 2017.djagnosticiran rak prostate i da mu je nakon liječenja sve jasno.[145]

Prije povratka u Veliku Britaniju, Stewart je igrao za svoj tim LA Exiles sastavljen od uglavnom engleskih iseljenika plus nekoliko poznatih ličnosti, uključujući Billyja Duffyja iz The Culta, u seniorskoj fudbalskoj ligi u Palos Verdesu u Kaliforniji.

Uprkos tome što je njegov otac bio pristalica Hiberniana,[146] Stewart je pristalica Celtica, što pominje u "You're in My Heart". Navija za reprezentaciju Škotske i prati Manchester United kao tim sa svoje engleske strane. Svoju ljubavnu vezu sa Celticom i Manchester Unitedom objašnjava u knjizi Franka Worralla, Celtic United.[147] Stewart to više pojašnjava u svojoj knjizi iz 2012. (str. 163–64), Rod: The Autobiography, spominjući da je "imao vezanost samo za Manchester United 1970-ih, ali to je bilo zato što su imali toliko sjajnih škotskih igrača 1970-ih, uključujući Denisa Lawa . . . Kada sam se na kraju spojio s timom, to je bio Celtic". Poklonio je Celticu trofej nakon što je osvojio finale lige škotskog kupa 2015. godine .[148]

Stewart je ljubitelj modela željeznice. Njegov model željeznice 7,0 m x 37,8 m u njegovoj kući u Los Anđelesu, napravljen je po uzoru na New York Central i Pennsylvania Railroads tokom 1940-ih. Nazvan Grad tri rijeke, izgled je predstavljen u naslovnoj priči časopisa Model Railroader iz decembra 2007., decembra 2010., februara 2014. i juna 2017. godine. U članku iz 2007., Stewart je rekao da mu je više značilo biti u časopisu za modele željeznica nego u muzičkom časopisu. Raspored, koji ima glavnu liniju vožnje od 270 m koristi cod 70 flextrack i sistem digitalne komandne kontrole (DCC) koji je napravio Digitrax.[149] [150] Stewart ima drugi, manji model u svojoj kući u Velikoj Britaniji, baziran na glavnoj liniji britanske istočne obale. U antrfileu[151] članka Model Railroader iz 2014., Stewart je potvrdio (u anegdoti o tome da je nesvjesno pomiješao materijal za teksturiranje crvenog pejzaža u mješavinu "trave" koju je koristio oko baza zgrada) da je slijep za boje.[152] [153] U intervjuu za časopis Railway Modeller iz 2019. rekao je da mu ovaj hobi stvara ovisnost te je priznao da je u prošlosti uzimao kokain.[154]

Kolekcionar automobila, Stewart posjeduje jedan od 400 Ferrari Enzosa. 1982. godine, Stewart je bio žrtvom auto otmice na Bulevaru Sunset u Los Anđelesu dok je parkirao svoj Porsche vrijedan 50.000 dolara.[155] Auto je naknadno pronađen. U martu 2022., Stewart i drugi su lično popunili neke rupe na seoskoj cesti u blizini njegove rezidencije u Essexu, tvrdeći da je hitnoj pomoći pukla guma i da njegov Ferrari nije mogao da prođe. Dominic Zaria, jedan od Stewartovih komšija, pohvalio je pjevačev postupak i rekao da je traka imala "ogromnu pukotinu" i da bi mogla biti opasna kada je mrak i kada je mokro. U odgovoru, okružno vijeće je upozorilo da rupe na cesti trebaju prijaviti i da ih poprave profesionalci, dodajući da stanovnici koji sami popravljaju "mogu postati odgovorni za bilo kakve probleme ili nesreće".[156]

U septembru 2002., Stewartov sin, Sean, osuđen je na tri mjeseca zatvora zbog napada na čovjeka ispred restorana u Los Angelesu. Sean Stewart je također morao platiti odštetu i pohađati kurseve za upravljanje bijesom, liječenje drogom i alkoholom.[157]

Rod Stewart je imenovan za komandanta Ordena Britanske imperije (CBE) u New Year Honours 2007. za zasluge u muzici. Na ceremoniji dodjele u julu 2007. godine u Bakingemskoj palati, Stewart je prokomentarisao: „To je divna prilika. Mi smo jedina zemlja na svijetu koja poštuje običnog čovjeka."[158] Proglašen je vitezom na Trooping the Colour 2016. za "služenje u muzici i dobrotvornim svrhama".

Procijenjeno je da ima bogatstvo od 215 miliona funti na listi bogatih u Sunday Timesu iz 2021., što ga čini 12. najbogatijom osobom u britanskoj muzičkoj industriji.[159] Živi sa suprugom u Durrington House-u na listi II, imanju od 4,65 miliona funti u Essexu.[159]

Tokom februara 2023. objavljeno je da je Stewart platio jednodnevno MR skeniranje za pacijente u bolnici princeze Aleksandre u Harlowu kako bi pomogao u smanjenju lista čekanja.[160]

Veze i porodica

[uredi | uredi izvor]

Stewart ima osmoro djece, od pet majki:

Trajanje Partner dijete (djeca) Bilješka
1963–1964 Susannah Boffey [161] Sarah Streeter



(rođena 6. novembra 1963.) u Londonu [162] 		Kćerku Saru odgajali su njeni usvojitelji, Gerald i Evelyn Thubron. [163]
1965–1967 Jennie Rylance
1971–1975 Dee Harrington
1975–1977 Britt Ekland Ekland je 1981. godine izjavila da je prekinula vezu sa Stewartom jer je bio nevjeran. [164]
Prvi brak
1979–1984 		Kimberly Alana Stewart (rođena 21. avgusta 1979.) 21. avgusta 2011. kćerka Kimberly rodila je svoje prvo dijete, kćerku, s glumcem Benicio Del Torom . [165] [166]
Sean Roderick Stewart (rođen 1. septembra 1980.)
1983–1990 Kelly Emberg Ruby Stewart
(rođen 17. juna 1987.)
Drugi brak 1990–2006 Rachel Hunter Renee Cecili Stewart [167] [168]
(rođena 1. juna 1992.) 		Stewart i Hanter su se razdvojili 1999. i razveli 2006. godine. Sin Liam je igrao juniorski hokej na ledu sa Spokane Chiefs- om Zapadne hokejaške lige, igrao je u Elitnoj hokejaškoj ligi za Coventry Blaze i Guildford Flames, i igra profesionalni hokej za Milton Keynes Lightning iz Nacionalne lige Ujedinjenog Kraljevstva. [169] [170]
Liam McAlister Stewart (rođen 5. septembra 1994.)
Treći brak
2007 – danas 		Penny Lancaster-Stewart Alastair Wallace Stewart [171] (rođen 27. novembra 2005. u Londonu) Par je počeo da izlazi 1999. godine i vjenčao se u klauzuru srednjovjekovnog samostana La Cervara u Portofinu 16. juna 2007. godine i na medenom mjesecu na jahti Lady Ann Magee usidrenoj u italijanskoj luci Portofino.[172]
Aiden Patrick Stewart [171] (rođen 16. februara 2011.) [173]

U vezi sa svojim razvodima, Stewart je jednom citiran kako je rekao: "Umjesto da se ponovo oženim, naći ću ženu koja mi se ne sviđa i samo ću joj dati kuću." [174]

U januaru 2020., Stewart i njegov 39-godišnji sin, Sean, uhapšeni su, a Stewart je optužen za navodni napad nakon incidenta u hotelu na Floridi. Pred sudom se trebao pojaviti 5. februara.[175] Stewartov branilac, Guy Fronstin, rekao je sudiji Augustu Bonavitu u oktobru 2020. da je bio u kontaktu s tužiocima i da je malo vjerovatno da će slučaj stići do faze suđenja.[176] Slučaj je riješen 2021. godine, a Stewart i sin su se izjasnili krivim za napad i postigli su sporazum o priznanju krivice koji nije uključivao zatvorsku kaznu, uslovnu kaznu i novčanu kaznu.[177]

Nagrade i priznanja

[uredi | uredi izvor]
Stewartova zvijezda na Holivudskoj stazi slavnih
  • Brit Award za izuzetan doprinos muzici, 1993. [101]
  • Dobio je nagradu Legenda od World Music Awards, 1993. [178]
  • Uvršten u Rock and Roll Hall of Fame 1994. (kao solo izvođač.) [7]
  • Dobio je prvu Dijamantsku nagradu od World Music Awards za preko 100 miliona prodatih ploča širom svijeta, 2001.[179]
  • Nagrada Grammy za najbolji tradicionalni pop vokalni album, 2005, Stardust. . . Velika američka pjesmarica, Tom III.
  • Stewart je 11. oktobra 2005. dobio zvijezdu na Holivudskoj stazi slavnih za svoj doprinos muzičkoj industriji, koja se nalazi na 6801 Hollywood Boulevard.[180]
  • Uvršten u Muzičku kuću slavnih Velike Britanije, 2006.[110]
  • Prema Stewartu, soul pjevač James Brown nazvao ga je "najboljim bijelim soul pjevačem" u septembru 2006.[181]
  • Nagrađen CBE u New Year Honours 2007.[158]
  • Imenovan za viteza Bachelor na rođendanskim počastima 2016.
  • Dobio ASCAP Founders Award 2011.[182]
  • Uvršten u Rock and Roll Hall of Fame, 2012. (kao član Faces).
  • Do danas, Stewart je dobio sedam različitih nominacija za kanadsku nagradu Juno.[183]
  • Goldene Europa 1991. Najbolji međunarodni pjevač[184]
  • Nagrada Ivor Novello 1999. Nagrada za životno djelo[185]

Lista bendova

[uredi | uredi izvor]

Rod Stewart je tokom svoje karijere bio član brojnih muzičkih grupa uključujući:

  • Jimmy Powell i pet dimenzija (1963.)
  • The Hoochie Coochie Men (1964. – 1965.)
  • Steampacket (1965. – 1966.)
  • Soul Agents (1965 – 1966)
  • Shotgun Express (1966-1967)
  • Grupa Jeffa Becka (1967. – 1969.)
  • Faces (1969 – 1975, 1986, 1993, 2015, 2019, 2020, 2021 – danas) 

Diskografija

[uredi | uredi izvor]

 Turneje

[uredi | uredi izvor]

Vidi također

[uredi | uredi izvor]
  • Crooner
  • Coronet Apartments
  • Lista umjetnika koji su dostigli broj jedan u Sjedinjenim Državama
  • Lista umjetnika koji su dostigli prvo mjesto na američkoj plesnoj listi
  • Lista plesnih hitova broj jedan (Sjedinjene Američke Države)
  • Lista hitova broj jedan (Sjedinjene Američke Države)

Eksterni linkovi

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Walsh, John (23 October 2011). "The Saturday Profile: Rod Stewart, Rock Star: Do ya still think I'm sexy?". The Independent. London, UK. Arhivirano s originala, 23 May 2019. Pristupljeno 26 November 2015.
  2. ^ "Rod Stewart's Christmas Chart Topper Offers Music Business Lessons For 50-Year Career Survival". Forbes. Pristupljeno 24 June 2023.
  3. ^ "UK Top 40 Hit Database (Rod Stewart)". Everyhit.com. Arhivirano s originala, 12 October 2008. Pristupljeno 28 September 2014.
  4. ^ Eder, Bruce. "Truth: Review". AllMusic. Pristupljeno 1 May 2009.
  5. ^ Erlewine, Stephen Thomas. "Faces: Biography". AllMusic. Pristupljeno 1 May 2009. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. ^ "The Music That Changed The World Q Magazine – 3 Special Editions Jan, Feb, March 2004". Rocklistmusic.co.uk. Pristupljeno 28 September 2014.
  7. ^ a b "Rod Stewart: Inducted in 1994 – The Rock and Roll Hall of Fame and Museum". Rockhall.com. Pristupljeno 28 September 2014.
  8. ^ a b 1939 England and Wales Register
  9. ^ "Robert Joseph Stewart". Geni. 26 December 1904.
  10. ^ a b c d Nelson and Bangs, Rod Stewart, p. 53.
  11. ^ "Elsie Rebecca Stewart". Geni. 1906.
  12. ^ a b c d Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 2–3.
  13. ^ Stewart, Rod: The Autobiography, p. 6.
  14. ^ "London V2 Rocket Site ... Mapped". Londonist. 12 January 2009. Pristupljeno 10 December 2012. Expand map, click on target icon near Highgate, read entry "Archway 5 November 1944".
  15. ^ "BBC WW2 People's War – V2 Rockets". BBC. Pristupljeno 11 December 2012.
  16. ^ For many years it was said that Stewart had been born a half-hour after a German V-2 missile warhead fell on the local Highgate police station.[12] In his 2012 autobiography, Stewart said that was "just one of those legends, fables, and downright lies told in the name of publicity" and that the V-2 hit and his birth were separated by some weeks.[13] There was a deadly V-2 strike very near the southern end of the Archway Road on 5 November 1944,[14][15] some two miles from the Stewart domicile.
  17. ^ a b Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, p. 7.
  18. ^ Rees, Dafydd; Crampton, Luke (1996). Q Encyclopedia of Rock Stars. Dorling Kindersley. ISBN 0-7513-0393-3.
  19. ^ a b c Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 9–10.
  20. ^ a b c d e Nelson and Bangs, Rod Stewart, p. 54.
  21. ^ a b c Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 4–5.
  22. ^ a b Moritz (ed.), Current Year Biography 1979, p. 374.
  23. ^ a b Scaggs, Austin (7 October 2003). "As Time Goes By: Rod Stewart". Rolling Stone. Arhivirano s originala, 10 September 2009. Pristupljeno 10 August 2009.
  24. ^ a b c d e Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, pp. 4–5.
  25. ^ a b c d e f Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 10–11.
  26. ^ a b Stewart, Rod: The Autobiography, pp. 16–19.
  27. ^ "Brentford FC: History". Brentford F.C. Arhivirano s originala, 17 December 2008. Pristupljeno 4 May 2009.
  28. ^ a b c d e f g Birch, Will (May 1995). "Rod Stewart – The Graveyard Shift". Mojo. Arhivirano s originala, 15 May 2009. Pristupljeno 4 May 2009.
  29. ^ a b c "Enduring career of Rod the Mod". BBC News. 29 October 2004.
  30. ^ Crandall, Bill (19 May 2004). "Football and Fancy Free". Rolling Stone. Arhivirano s originala, 15 March 2009. Pristupljeno 4 May 2009.
  31. ^ Over the years, considerable backstory has accumulated about Stewart's involvement with Brentford F.C. It was said that he joined on as an apprentice with them,[25][28][29] but disliked the early morning travel to West London and the daily assignment to clean the first team's boots. His playing effectiveness at centre-half was supposedly hindered by his slight build – 5 feet 11 inches (1.80 m) but only 9 stone (130 lb; 57 kg) (126 lbs.) – and he pushed himself so much that he occasionally vomited at the side of the pitch.[25] One biography claimed he was there for two months including pre-season fixtures, that he left the team to the great disappointment of his father, and that he later reflected, "I had the skill but not the enthusiasm."[25] Another biography gave an undated Stewart quote saying he was there for three weeks, paid £8 per seven-day week, but never played in any form.[20] In a 2004 Rolling Stone interview, Stewart said he went three or four times a week and did play.[30] In 1995, Brentford Deputy President Eric White was quoted as saying, "He trained with us for a week or two, and he may even have kicked a ball around with the juniors, but there is no record of Rod Stewart ever having signed to Brentford. Unfortunately, nobody at the club remembers his time here."[28] In his 2012 autobiography, Stewart attributes all of this to a tale that took on its own life, partly and deliberately helped by statements he made in interviews, such as to talk show host Michael Parkinson.[26]
  32. ^ a b c Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 12–13.
  33. ^ Stewart, Rod: The Autobiography, p. 22.
  34. ^ For many years it was said that Stewart had been a gravedigger at Highgate, partly to face a childhood fear of death.[32] In his 2012 autobiography he said that was a tale he had gone along with, but that in fact he had only measured out plots with string during a couple of Saturdays.[33]
  35. ^ Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 14–16, 20.
  36. ^ Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 14–16, 20.
  37. ^ Moritz (ed.), Current Year Biography 1979, p. 375.
  38. ^ a b c Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 14–16, 20.
  39. ^ Nelson and Bangs, Rod Stewart, p. 57.
  40. ^ a b Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 17–19.
  41. ^ a b c Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 24–28.
  42. ^ a b c Nelson and Bangs, Rod Stewart, p. 58.
  43. ^ Pareles, Jon; Romanowski, Patricia (1983). The Rolling Stone Encyclopedia of Rock & Roll. Rolling Stone Press/Summit Books. str. 530. ISBN 0-671-43457-8.
  44. ^ a b c d e f Moritz (ed.), Current Year Biography 1979, p. 375.
  45. ^ Hinman, The Kinks – All Day and All of the Night, p. 9.
  46. ^ Thomas M. Kitts (13 December 2008). Ray Davies: Not Like Everybody Else. Routledge. str. 21. ISBN 9781135867959.
  47. ^ a b "Rod Stewart joins Shaun Keaveny". BBC Radio 6 Music. 28 March 2013. Dark period quote at 2:01, autobiography effect at 4:17, Ray Davies quartet quotes at 11:40.
  48. ^ a b c Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 21–23.
  49. ^ Stewart, Rod: The Autobiography, p. 33.
  50. ^ Wooldridge, Rock 'n' Roll London, p. 109.
  51. ^ a b c d Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, p. 7.
  52. ^ a b Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 29–32.
  53. ^ a b c d e f Herbst, Peter (1989). The Rolling Stone Interviews: 1967–1980 (reissued izd.). Macmillan Publishing. str. 118–26. ISBN 0-312-03486-5.
  54. ^ a b c d Marcus, "Rod Stewart", in Rolling Stone Illustrated History of Rock & Roll, p. 377.
  55. ^ a b c d Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, pp. 33–39.
  56. ^ a b c Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, p. 8.
  57. ^ A much-written-about happenstance, some sources give the date of the Stewart–Baldry rail station meeting as 5 January,[28] some as 7 January (but that may be confusing it with the date of Cyril Davies' death), some imply that it is after 7 January,[56] while some sources give no specific date.
  58. ^ Wooldridge, Rock 'n' Roll London, pp. 65–66.
  59. ^ Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, p. 9.
  60. ^ a b Nelson and Bangs, Rod Stewart, p. 59.
  61. ^ a b c d e Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, pp. 10–12.
  62. ^ The demo recordings were later released in 1976, against Stewart's wishes.[61]
  63. ^ Tremlett, The Rod Stewart Story, as quoted extensively in Nelson and Bangs, Rod Stewart, pp. 60–61.
  64. ^ Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, p. 13.
  65. ^ Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, p. 41.
  66. ^ Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, p. 14.
  67. ^ a b c d e f g h i j Nelson and Bangs, Rod Stewart, p. 61.
  68. ^ Pidgeon, Rod Stewart and the Changing Faces, as quoted in Nelson and Bangs, Rod Stewart, p. 61.
  69. ^ a b Unterberger, Richie. "The Steampacket: Biography". AllMusic. Pristupljeno 13 February 2010. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  70. ^ These later surfaced in 1971 as part of Gomelsky's Rock Generation releases on BYG Records; the poorly recorded material has been repackaged as Rod Stewart and Steampacket many times since.[67][69]
  71. ^ a b c d e f g Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, pp. 15–17.
  72. ^ Ewbank and Hildred, Rod Stewart: The New Biography, p. 56.
  73. ^ a b Carson, Jeff Beck, pp. 71–72.
  74. ^ a b c d e f g h i j Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, pp. 18–21.
  75. ^ a b Carson, Jeff Beck, pp. 75, 78, 83–86.
  76. ^ a b Shelton, Robert (15 June 1968). "Jeff Beck Group Cheered in Debut" (fee required). The New York Times. str. 38.
  77. ^ a b Carson, Jeff Beck, pp. 81–82.
  78. ^ a b Eder, Bruce. "Truth: Review". AllMusic. Pristupljeno 14 February 2010. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  79. ^ Carson, Jeff Beck, p. 89.
  80. ^ a b c d Gray, Rod Stewart: The Visual Documentary, p. 22.
  81. ^ Ruhlmann, William. "Beck-Ola: Review". AllMusic. Pristupljeno 14 February 2010.
  82. ^ The New Rolling Stone Record Guide, p. 34.
  83. ^ Nelson and Bangs, Rod Stewart, pp. 74, 76.
  84. ^ Jon Pareles (1997). "Ronnie Lane, the Founder Of Small Faces, a British Band". NY Times Archive.
  85. ^ JohnQ (1 October 2010). "Rod Stewart Album by Umvd Special Markets, Rod Stewart – 731455805826 – CD – Barnes & Noble". Barnes & Noble.
  86. ^ Marcus, Greil. The Rolling Stone Illustrated History of Rock and Roll. Second edition; Jim Miller, editor. New York: Random House, 1980, ISBN 0-394-51322-3, p. 379.
  87. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r [[[:Šablon:BillboardURLbyName]] Rod Stewart Album & Song Chart History]Billboard, 23 August 2011.
  88. ^ a b c Roberts, David (2006). British Hit Singles & Albums. London: Guinness World Records Limited
  89. ^ "The Sex Pistols' Steve Jones: 'I lost everything, hit bottom, and had to work my way back up.'". Gibson.com. Arhivirano s originala, 24 March 2012. Pristupljeno 11 December 2012.
  90. ^ a b c "Rod Stewart: The Rock and Roll Hall of Fame and Museum". Rockhall.com. Pristupljeno 28 September 2014.
  91. ^ McLagan, Ian, All The Rage (2011), p. 206.
  92. ^ a b Zentgraf, Nico. "Woodworks 1957–1975". Pristupljeno 14 June 2008.
  93. ^ McPherson, Ian. "The Rolling Stones Chronicle: 1975". Pristupljeno 14 June 2008.
  94. ^ "All This and World War II". AllMusic. Pristupljeno 4 December 2011.
  95. ^ "Recording Industry Association of America". Recording Industry Association of America.(RIAA)®
  96. ^ Mason, Stewart. "Da Ya Think I'm Sexy?". AllMusic.
  97. ^ "1981 – Rod Stewart's concert at the Los Angeles Forum is beamed". thisdayinrock.com. Pristupljeno 17 June 2017.
  98. ^ "Elton John South Africa tour jogs memories of Sun City gigs". The Nation. 11 January 2008. Arhivirano s originala, 19 December 2013. Pristupljeno 6 August 2019.
  99. ^ "Hundreds of thousands turn out for Rock in Rio festival". france24.com. 24 September 2011. Pristupljeno 17 June 2017.
  100. ^ "Grammy Awards: Best Rock Vocal Performance – Male". Rock on the Net. Pristupljeno 26 April 2010.
  101. ^ a b c "Brit Awards 1993". Brit Awards. Pristupljeno 28 September 2014.
  102. ^ Young, Kevin (23 December 2006). "Stewart goes beneath the covers". BBC News. Pristupljeno 1 January 2007.
  103. ^ “British album certifications – Rod Stewart – The Story So Far". British Phonographic Industry. Retrieved 6 August 2019. Select albums in the Format field. Select Platinum in the Certification field. Type The Story So Far in the "Search BPI Awards" field and then press Enter
  104. ^ "Partying at the palace". BBC News. 4 June 2002. Pristupljeno 28 August 2014.
  105. ^ Taylor, Matthew (30 December 2006). "Five decades of rocking and 62 hits". The Guardian. London, UK. Pristupljeno 22 May 2010.
  106. ^ "Rod Stewart's Set of Standards". NPR. 23 November 2002. Pristupljeno 3 September 2019.
  107. ^ We Will Rock You The Musical by Queen and Ben Elton: The Official Book. pp. 10–27
  108. ^ Bird, Alan (8 June 2016). "Tonight's The Night". Arhivirano s originala, 2. 11. 2017. Pristupljeno 13. 7. 2023. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  109. ^ "Past Winners Search". Grammy.com. The Recording Academy. Pristupljeno 17 June 2016.
  110. ^ a b "Led Zeppelin make UK Hall of Fame". BBC. Pristupljeno 28 September 2014.
  111. ^ "What is the Concert for Diana?". BBC. 13 August 2015.
  112. ^ Diana concert a 'perfect tribute' BBC News. Retrieved 12 April 2012
  113. ^ "Old and new stars celebrate Diana". BBC. Pristupljeno 28 September 2014.
  114. ^ "Rod Stewart living the good life". The Vancouver Sun. Arhivirano s originala, 11 August 2009. Pristupljeno 9 August 2009.
  115. ^ "Rod Stewart & Stevie Nicks Announce The Heart & Soul 2011 North American Tour". Arhivirano s originala, 9 July 2012.
  116. ^ "Hard Rock Calling". Glamourmagazine.co.uk. Arhivirano s originala, 23 August 2014. Pristupljeno 28 September 2014.
  117. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom LasVegas
  118. ^ "Rod Stewart signs recording agreement with UMG". UMG. Pristupljeno 10 October 2012.
  119. ^ "Rod Stewart to release Christmas album". Pristupljeno 10 October 2012.
  120. ^ "Best Sellers". IFPI. Arhivirano s originala, 7. 1. 2018. Pristupljeno 15 February 2014.
  121. ^ "Random House announces global release of Rod Stewart's autobiography". Pristupljeno 21 October 2012.
  122. ^ "Festival of Remembrance 2012". Arhivirano s originala, 15 October 2012. Pristupljeno 10 November 2012.
  123. ^ "Press releases". Itv.com. Arhivirano s originala, 1 December 2012. Pristupljeno 11 December 2012.
  124. ^ "Michael Buble Welcomes Rod Stewart, Carly Rae Jepsen & Blake Shelton to Christmas Special". ABC News Radio online. Arhivirano s originala, 1 August 2013. Pristupljeno 11 December 2012.
  125. ^ "2013 Juno Award Nominees". CARAS. Arhivirano s originala, 21 February 2013. Pristupljeno 20 February 2013.
  126. ^ "Rod Stewart enjoys first Number 1 album in nearly 40 years!". www.officialcharts.com (jezik: engleski). Pristupljeno 7 March 2019.
  127. ^ Kreisler, Lauren. "Rod Stewart enjoys first Number 1 album in nearly 40 years!". Official Charts Company. Pristupljeno 19 May 2013.
  128. ^ "Sir Elton John wins first Brits Icon award". BBC News. 2 September 2013. Pristupljeno 18 September 2013.
  129. ^ "Rod Stewart official website". Pristupljeno 7 November 2015.
  130. ^ Dingwall, John (21 August 2016). "Music greats unite to help stricken singer Frankie Miller storm charts with lost album". Daily Record. Pristupljeno 18 September 2016.
  131. ^ Schaal, Eric (21 October 2019). "The Beatles Song John Lennon Accused Rod Stewart of Plagiarizing". Arhivirano s originala, 4. 1. 2020. Pristupljeno 13. 7. 2023.
  132. ^ Desborough, Jenny (6 November 2020). "John Lennon and Rod Stewart feud: What happened between Beatles star and Sir Rod?". Arhivirano s originala, 4. 11. 2020. Pristupljeno 13. 7. 2023.
  133. ^ Pezzella, Claudio (13 April 2020). "Beatles: quella volta che John Lennon accusò Rod Stewart di plagio" [Beatles: when John Lennon charged Rod Stewart of plagiarism] (jezik: Italian). Arhivirano s originala, 18 July 2021.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  134. ^ Sandford, Elis (10 November 2018). "Bonnie Tyler speaks out ahead of very first Coventry gig". Coventry Telegraph. Pristupljeno 18 January 2019.
  135. ^ "Rod Stewart | full Official Chart History | Official Charts Company". www.officialcharts.com. Pristupljeno 19 May 2021.
  136. ^ "You're in My Heart | Full Official Chart History". www.officialcharts.com (jezik: engleski). Pristupljeno 19 May 2021.
  137. ^ "Sir Rod Stewart album news! 'The Tears of Hercules' MarkMeets" (jezik: engleski). 16 September 2021. Pristupljeno 16 September 2021.
  138. ^ "Rod Stewart sees off Stormzy and Harry Styles to score Christmas Number 1 album". www.officialcharts.com (jezik: engleski). Pristupljeno 19 May 2021.
  139. ^ "Rod Stewart claims tenth Number 1 album". www.officialcharts.com (jezik: engleski). Pristupljeno 19 May 2021.
  140. ^ Frost, Caroline (4 June 2022). "Platinum Jubilee: Diana Ross, Lin-Manuel Miranda, Alicia Keys, Nile Rodgers Join UK Stars For Party At The Palace". Deadline. Pristupljeno 23 May 2023.
  141. ^ "Dua Lipa: Singer denies she is performing at Qatar World Cup". BBC News. 14 November 2022. Pristupljeno 14 November 2022.
  142. ^ "Eric Clapton Leads Jeff Beck Tribute Concerts in London". Ultimate Classic Rock. Pristupljeno 23 May 2023.
  143. ^ a b Falcon, Mike (22 February 2001). "Rod Stewart faces thyroid cancer". USA Today. Arhivirano s originala, 16 September 2018. Pristupljeno 22 May 2010.
  144. ^ "Rod Stewart's cancer battle". CNN. 3 February 2001. Arhivirano s originala, 6 June 2019. Pristupljeno 28 September 2014.
  145. ^ Beaumont-Thomas, Ben (16 September 2019). "Rod Stewart given all-clear following secret cancer treatment". The Guardian. Pristupljeno 16 September 2019.
  146. ^ "Rod Stewart.Loose Women". YouTube. 5 November 2012. Arhivirano s originala 15. 8. 2021. Pristupljeno 9 July 2016.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  147. ^ Worrall, Frank (2008). "Celtic United". Mainstream Publishing, 2008
  148. ^ Wilson, Richard (14 March 2015). "Dundee Utd 0–2 Celtic". BBC Sport. Pristupljeno 15 March 2015.
  149. ^ Reynolds, Nigel (24 October 2007). "Rod Stewart is a model railway enthusiast". The Daily Telegraph. London, UK. Arhivirano s originala, 10 January 2022. Pristupljeno 22 May 2010.
  150. ^ Swanson, Carl (February 2014). "Rod Stewart Reaches a Milestone". Model Railroader. Waukesha, WI, US: Kalmbach Publishing: 52–59.
  151. ^ Swanson (February 2014). "Rod Stewart sidebar". Model Railroader: 56.
  152. ^ Smallwood, Karl (13 April 2016). "How Rod Stewart Accidentally Revealed he was Color-Blind". factfiend.com.
  153. ^ "Singer Rod Stewart is colour blind". skynews.com.au.[mrtav link]
  154. ^ Dean, Jonathan (8 May 2022). "Rod Stewart: pint-puller, HRT campaigner, pothole-filler". The Times (jezik: engleski).
  155. ^ "ABOUT ROD". Rodstewartfanclub.com. Pristupljeno 2 January 2012.
  156. ^ Gair, Kieran (14 March 2022). "Rod Stewart fills in potholes to stop his Ferrari getting stuck". The Times (jezik: engleski).
  157. ^ Poole, Oliver (14 September 2002). "Rod Stewart's son given jail sentence for kicking stranger". The Daily Telegraph. London. Arhivirano s originala, 10 January 2022. Pristupljeno 17 June 2017.
  158. ^ a b "Stewart rocks up to collect CBE". BBC News. Pristupljeno 28 September 2014.
  159. ^ a b "Sir Rod Stewart net worth — Sunday Times Rich List 2021". thetimes.co.uk. 21 May 2021. Pristupljeno 22 May 2021.
  160. ^ "Rod Stewart pays for scans at NHS hospital to cut waiting lists". BBC News (jezik: engleski). 24 February 2023. Pristupljeno 24 February 2023.
  161. ^ Gannon, Louise. "Rod Stewart: I burst into tears when Penny said she was pregnant" Arhivirano 16. 4. 2021. na Wayback Machine, Daily Mirror (London), 1 November 2010.
  162. ^ "Rod Stewart Reunites with His Oldest Child". ABC News (jezik: engleski). Pristupljeno 6 October 2020.
  163. ^ "Rod Stewart fathers eighth child". BBC News. Pristupljeno 28 September 2014.
  164. ^ "'True Britt' is Ekland tell-all". The Gadsden Times. 29 May 1981. Pristupljeno 26 November 2019.
  165. ^ Garvey, Marianne (19 September 2011). "Benicio Del Toro & Kim Stewart Newborn's Future Secured". E! News. Pristupljeno 19 September 2011.
  166. ^ "Kimberly Stewart Gives Birth to Baby Girl!". Us Weekly. 21 August 2011. Pristupljeno 21 August 2011.
  167. ^ Brookes, Emily (7 May 2019). "Rachel Hunter and Rod Stewart's daughter Renee on rejecting fame". Stuff (jezik: engleski). Pristupljeno 30 April 2020.
  168. ^ "Rod Stewart Has One Big Family — Meet the Legendary Singer's 8 Kids". Closer Weekly (jezik: engleski). 4 January 2020. Pristupljeno 30 April 2020.
  169. ^ Anderson, Craig (5 October 2011). "Young players key for Scottish ice hockey". BBC Sport. Pristupljeno 5 October 2011.
  170. ^ "Liam Stewart hockey stats". Internet Hockey Database. Pristupljeno 11 November 2019.
  171. ^ a b "Rod Stewart rings in the New Year with wife Penny Lancaster and six of his children". www.msn.com. Pristupljeno 30 April 2020.
  172. ^ Sansoni, Silvia; Perry, Simon (1 December 2020). "Rod Stewart Marries Penny Lancaster in Italy – Weddings, Rod Stewart". People. Pristupljeno 6 May 2013.
  173. ^ "It's a Boy for Rod Stewart". People. Pristupljeno 28 September 2014.
  174. ^ Smithies, Grant (28 October 2007). "Rod Stewart". Sunday Star Times. Arhivirano s originala, 13 May 2012. Pristupljeno 24 June 2008.
  175. ^ Thorpe, Vanessa (4 January 2020). "Rod Stewart charged over alleged altercation at Florida resort". The Guardian. Pristupljeno 5 December 2020.
  176. ^ Minelle, Bethany (23 October 2020). "Sir Rod Stewart assault case over alleged Florida hotel incident 'unlikely' to go to trial". Sky News. Pristupljeno 5 December 2020.
  177. ^ "Rock Icon Sir Rod Stewart, Son Resolve Florida Hotel Assault Case". CBS. 17 September 2021.
  178. ^ Sandler, Adam (3 June 1993). "1993 World Music Awards". Variety (jezik: engleski). Pristupljeno 16 December 2020.
  179. ^ Gallo, Phil (21 May 2011). "Rod Stewart: no "magicians or midgets" in Vegas show". Reuters (jezik: engleski). Pristupljeno 16 December 2020.
  180. ^ "Rod Stewart | Hollywood Walk of Fame". www.walkoffame.com. Pristupljeno 21 September 2016.
  181. ^ "Brown Names Stewart 'best White Soul Singer'". Femalefirst.co.uk. Pristupljeno 11 December 2012.
  182. ^ "ASCAP Founders Award recipients". Arhivirano s originala, 4. 7. 2014. Pristupljeno 10 October 2012.
  183. ^ "Artist Summary: Rod Stewart". CARAS. Arhivirano s originala, 17 July 2014. Pristupljeno 25 February 2013.
  184. ^ "Goldene Europa Award recipients". Arhivirano s originala, 15. 11. 2022. Pristupljeno 9 July 2019.
  185. ^ "Ivor Novello Award recipients". Pristupljeno 14 June 2021.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Korisnik:Gold_lilium/Rod_Stewart&oldid=3533130"