Prijeđi na sadržaj

Gokayama

Koordinate: 36°15′25″N 136°54′23″E / 36.25694°N 136.90639°E / 36.25694; 136.90639
Izvor: Wikipedija
Inačica za tiskanje nije više podržana i može sadržavati pogreške u prikazu. Molimo ažurirajte oznake u pregledniku i rabite funkciju ispisa u pregledniku.
Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama
Svjetska baština – UNESCO
}}
Država Japan
Godina uvrštenja1995. (19. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloiv, v
Ugroženost—
PoveznicaUNESCO:734
Koordinate36°15′25″N 136°54′23″E / 36.25694°N 136.90639°E / 36.25694; 136.90639
Gokayama na zemljovidu Japana
Gokayama
Gokayama
class=notpageimage|
Lokacija Gokayame u Japanu

Gokayama (japanski: 五箇山, što znači "pet planina") je područje starih sela u blizini grada Nantoa, prefektura Toyama, pokrajina Chūbū (središnji Honshu).[1] U tom području nalaze se tri sela: Ainokura (Taira), Suganuma (Kamitaira) i Toga.

Gokayama je planinsko područje u blizini vrha planine Haku (gorje Ryōhaku) gdje graniči sa selima Shirakawa-go u općini Odo na jugu. Kroz područje prolazi rijeka Shō, koja teče prema gradu Nanto (Toyama) na sjeveru, i gotovo sva sela se nalaze uz njezine uske obale ispod planina. Njegovih 95.7% prekriva planinska šuma i jedno je od najsnježnijih područja u Japanu, što je jedan od razloga nastanka jedinstvene japanske arhitekture kuća tzv. gasshō-zukuri (合掌造り) stila.

Stara sela Gokayame i njihove Minka kuće (民家, "kuće za ljude") su jedinstveni primjeri autohtone narodne izgradnje. Zbog toga je Gokayama, zajedno sa selima Shirakawa-goa, 1995. god. upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji.[2]

Selo Ainokura

Povijest

Selo Suganuma

U 8. stoljeću područje Shirakawa-go/Gokayama se otvorilo kao mjesto za asketsko vjersko obožavanje planina, posebice brda Hakusan, za redovničke zajednice koje su kombinirale drevna pred-budistička vjerovanja s ezoteričnim budizmom. Krajem 13. stoljeća ono je došlo pod utjecajem snažne ezoterične Tendai sekte koju je pak kasnije zamijenila sekta Jo no Shinshu, koja je još uvijek vrlo utjecajna u tom području. Njezina učenja su odigrala važnu ulogu u razvoju društvene strukture u području, a koja se temelji na Kumi sustavu međusobne suradnje između susjednih domaćinstava.

Najraniji pisani dokumenti koji spominju selo imena Ainokura su iz sredine 16. stoljeća, a Suganuma u ranom 17. stoljeću. Gokayama je početkom Edo razdoblja bila dio teritorija klana Kanazawa, ali je od kraja 17. stoljeća, porastom utjecaja Carstva Meiji, dospjeo pod izravnu kontrolu Edo Bakufua (vojne vlade Eda).

Zbog brdovitog terena tradicionalna proizvodnja japanske riže nije bila u potpunosti uspješna, pa su se poljoprivrednici okrenuli alternativnim žitaricama poput heljde i prosa, koji se uzgajaju na malim poljima. Nekoliko izvoznih proizvoda ovog područja bili japanski papir (Washi), od vlakana biljaka iz tog područja, salitra (kalcijev nitrat) za proizvodnju baruta, a osnovna proizvodnja je bila svilarstvo (svilene bube i sirove niti svile). Proizvodnja papira se nastavila tijekom razdoblja Edo, ali je počela da opada kada su uvedeni postupci proizvodnje europskogi papira u 19. stoljeću. U isto vrijeme je proizvodnje salitre, koja je počela sredinom 17. stoljeća, također opala nakon uvoza jeftinije salitre iz Europe. Svilarstvo je preživjelo duže, od kraja 17. stoljeća do 1905. godine, a njezina potreba za velikim zatvorenim prostorima za legla svilene bube i skladištenje lišća je dovela do razvoja kuća gassho stila.

Odlike

Selo Ainokura se također nalazi na terasastom platou iznad rijeke Sho. Ono je usmjereno prema staroj glavnoj cesti. Većina kuća se nalaze na pojedinačnom, puno odvojenom, kultiviranom zemljištu, odražavajući tradicionalnu uporabua zemljišta. Na kosom tlu u blizini podnožja planine kuće su na terasama potprte kamenim potpornim zidovima. Njihove međe su definirane cestama, kanalima za navodnjavanje ili kultiviranim parcelama, a ne zidovima ili ogradama i tako je krajolik potpuno otvoren. Većina posjeda ima pomoćne građevine kao što su skladišta od drvenih stijenki, šupe i sušnice, koje su obično daleko od stambenih zgrada kako bi se smanjio rizik od požara. Okućnice su okružene rižinim poljima s navodnjavanjem ali i gradskim poljima, također malih i nepravilnog oblika. Skupinu povijesnih građevina čini dvadeset gassho kuća, većina s četiri sobe. Božanstvo-zaštitnik sela je smješteno u šintoističkom svetištu Jinushi Jinja, a budistički centar Shonen-ji je hram sekte Jodo Shinshu.

Selo Suganuma je slično selima Ogimachi (Shirakawa-go) i Ainokura, na terasi s pogledom na rijeku Sho, ali je mnogo manje, sa samo osam kućanstava i stanovništvom od 40 ljudi. Devet gassho kuća je preživjelo, od koji je najnovija izgrađena 1929. godine. One više nalikuju onima u Ainokuri nego u Ogimachi.

Izvori

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Gokayama
  1. ↑ Gokayama, Japan: An Illustrated Encyclopedia. vol 1.: A-L. 1993., Tokyo: Kodansha Ltd.
  2. ↑ Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama na UNESCO-ovim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 20. rujna 2011.

Vanjske poveznice

v • u
Svjetska baština u Japanu
Kulturna baština (20)
Fuji (2013.) • Gusuku i drugi spomenici kraljevstva Ryukyu (2000.) • Dvorac Himeji (1993.) • Budistička čista zemlja Hiraizumija (2011.) • Budistički spomenici područja Horyu-ji (1993.) • Šintoistički hram Itsukushima (1996.) • Rudnici srebra Iwami Ginzan i njihov kulturni krajolik (2007.) • Prapovijesna mjesta Jōmon kulture u sjevernom Japanu (2021.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu1) (2016.) • Svetišta i hodočasnički putovi u brdima poluotoka Kii (2004.) • Povijesni spomenici starog Kyota (Kyoto, Uji i Otsu) (1994.) • Kofunguni Mozu i Furuichi: tumuli drevnog Japana (2019.) • Kupola atomske bombe u Hirošimi (1996.) • Mjesta Meiji industrijske revolucije (2015.) • Tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki (2018.) • Povijesni spomenici stare Nare (1998.) • Hramovi i svetišta Nikka (1999.) • Sveti otok Okinoshima i pripadajuća mjesta Munakata (2017.) • Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama (1995.) • Tomioka tvornica svile i pripadajući lokaliteti (2014.)
Japanska zastava
Prirodna baština (5)
Nematerijalna
svjetska baština (20)
Tradicionalni ples Ainu (2009.) • Žetvena molitva Akiu no Taue Odori u gradu Akiu (2009.) • Kazalište lutaka Bunraku (2008.) • Ritualna izvedba Daimokutate u gradu Nara (2009.) • Festival Dainichido Bugaku (2009.) • Ples Gagaku (2009.) • Ritualni ples Hayachine Kagura u gradu Hanamaki (2009.) • Parada Hitachi Furyumono (2009.) • Ceremonija plutanja Yamahoko (2009.) • Kazalište Kabuki (2008.) • Novogodišnji festival Koshikijima no Toshidon (2009.) • Kumiodori, tradicionalno glazbeno kazalište na otoku Okinawi (2010.) • Mibu no Hana Taue, ritualno presađivanje riže u Mibu, Hirošima (2011.) • Nachi no Dengaku, vjerska umjetnost tijekom Nachi festvala vatre (2011.) • Kazalište Noh (2008.) • Poljoprivredni ritual Oku-noto no Aenokoto (2009.) • Proizvodnja tkanina ramie u pokrajini Uonuma, prefektura Niigata (2009.) • Sada Shin Noh, sveti ples u hramu Sada, Shimane (2011.) • Sekishu Banshi proizvodnja papira pokrajine Ivami (Shimane) (2009.) • Festival nove godine Chakkirako u gradu Miura, prefektura Kanagawa (2009.) • Yuki-tsumugi, tehnika proizvodnje svile (2010.) • Washi, vještina tradicionalnog ručno rađenog papira (2014.) • Washoku, tradicionalna božanska kultura Japanaca, posebice za proslavu Nove godine (2013.)
1  Svjetska baština više zemalja [1] 
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Gokayama&oldid=6852192"