Prijeđi na sadržaj

Rijeka

Ovo je izdvojeni članak – siječanj 2014. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija
Inačica 5653116 od 26. listopada 2020. u 22:43 koju je unijela Vesta144 (razgovor | doprinosi) (→Kultura)

Ovo je glavno značenje pojma Rijeka. Za druga značenja pogledajte Rijeka (razdvojba).

Predložak:Grad

Rijeka (čakavski: Rika, Reka, slovenski: Reka, njemački: Sankt Veit am Flaum, talijanski i mađarski: Fiume) najveća je hrvatska luka, treći po veličini grad u Hrvatskoj te administrativno središte Primorsko-goranske županije. Grad Rijeka s okolicom (bivša općina Rijeka – Kastav, Viškovo, Grobnik, Kostrena, Bakar, Kraljevica, Klana) ima 191.641 stanovnika. Mađarska je vlada još u 19. stoljeću zbog idealnog zemljopisnog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu razvila Rijeku u jednu od najvećih europskih luka i moćno industrijsko središte. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća dolazi do propasti industrije i naglog smanjenja lučkog prometa, pa se u novom vijeku Rijeka počinje okretati razvoju turizma i uslužnog sektora.

Zemljopisni položaj

Rijeka i Opatija u Riječkom zaljevu i Gorski kotar u pozadini

Rijeka se nalazi na zapadu Hrvatske, na sjevernoj obali Riječkog zaljeva (14° 26' istočne zemljopisne dužine 45° 21' sjeverne zemljopisne širine), kao dijela većeg Kvarnerskog zaljeva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaljev Sredozemnog mora uz Tršćanski zaljev najdublje uvuklo u europsko kopno. Riječki zaljev, koji je preko Velih vrata (između istrarskog kopna i otoka Cresa), Srednjih (između Cresa i otoka Krka) i Malih vrata (između Krka i kopna) spojen s južnim dijelom Kvarnerskog zaljeva, dovoljno je dubok (oko 60 m) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da postane važna morska luka. Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u kvarnerskoj mikroregiji Kvarnersko primorje na razmeđi 2 povijesnih regija koje radvaja Rječina pa sa Sušakom počinje Hrvatsko primorje, a zapadno od Rječine počinje Julijska krajina, povijesno područje od Soče na zapadu do Rječine na istoku. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu da se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži (pedesetak kilometara), što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti, dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.

Klima

Plaža Sablićevo
Skijalište Platak, sjeverno od Rijeke

Prema Kepenovoj klasifikaciji klima, Rijeka ima umjereno toplu vlažnu klimu (tip Cf). Prosječna temperatura zraka u gradu iznosi 13,8 °C, srednje siječanjska temperatura je 5,6 °C, dok srednja temperatura u srpnju iznosi 23,3 °C. Godišnje u 86 dana ukupno padne 1529 mm padalina. Na količinu padalina i njihovu godišnju raspodjelu izravno utječu jesenje i proljetne ciklone nastale u genovskom zaljevu. Tijekom zime u Rijeci vrlo rijetko padne snijeg, no zadnji veći pao je 2010. Uz senjsku, na Jadranu je poznata i riječka bura, hladan i suh vjetar sjeveroistočnog smjera, čija brzina na mahove dostiže i orkanske vrijednosti (160 km/h), a najčešće nastaje u hladnijem dijelu godine prelijevanjem hladnog zraka iz Panonske nizine preko Dinarida.

Himna, zastava i grb

Podrobniji članak o temi: Riječki grb
Zastava Objašnjenje
Trenutna službena zastava Grada Rijeke plava je sa žuto uokvirenim grbom u sredini, izglasana na Gradskom vijeću 1998. godine. Gradsko vijeće Grada Rijeke donijelo je u travnju 2005. godine zaključak kojim se ponovno pokreće proces povratka povijesnih gradskih simbola.
Povijesna zastava grada Rijeke karmin-zlatno-kobalt plava, nastala je 1848. g. kao odgovor Riječana na okupaqciju Rijeke od strane Jelačićevih pandura. Koristila se (s prekidom za D Annunzijeve okupacije. do 1947.

Povijesni grb grada Rijeke

Povijesni grb grada Rijeke temelji se na grbu koji je dodijelio hrvatski kralj i car Svetog Rimskog carstva Leopold I. 6. lipnja 1659. U crvenom ovalnom štitu desnom nogom stojeći na stijeni dvoglavi crni orao uzdignutih krila obiju glava gledajući u lijevo sa zlatnim kljunovima i nogama i crvenim jezicima, lijevom nogom drži vrč prirodne boje iz kojeg se obilno izlijeva voda koja se razlijeva oko stijene. Iznad orla je kruna kuće Habsburg s dvije plave trake koje izlaze iz nje. Ispod štita je traka s natpisom "INDEFICIENTER" (nepresušan). U službenoj uporabi je inačica grba bez krune i natpisa "INDEFICIENTER" jer su oni odbijeni mišljenjem Ministarstva uprave iz 1998.

Povijest

Podrobniji članak o temi: Povijest Rijeke

Antika

Iako se u širem području grada mogu pronaći tragovi naselja iz paleolita i neolita, najranijim naseljima na današnjem području grada smatra se gradinaTarsatica na Trsatskom brdu koja se pripisuje ilirsko-keltskom plemenu Japodima. Stari Grci su kvarnerske otoke nazivali Elektrides (Jantarski otoci), a poznat je pretpovijesni jantarski put (kojim se trgovalo jantarom od Baltika do sjevernog Jadrana), a japodska kultura bogata je figuralnim artefaktima od jantara, za pretpostaviti je da je Tarsatica, japodsko naselje najbliže moru, bila glavni punkt za prenošenje jantara na liburnsku obalu i otoke Kvarnera. Priča da je postojalo liburnsko naselje Tarsata, u prirodnoj luci na obali nema nikakvih dokaza.

Liburnija 129. g. stare ere dolazi pod vlast Rimljana koji na cesti koja vodi od Trsta (Tergeste) preko Krasa prema Crikvenici (Ad Turres) i Senju (Senia) gradi castrum (vojnu utvrdu) Tarsatica na desnoj obalu ušća rijeke Rječine u Kvarnerski zaljev,(Sinus Flanaticus) na mjesto na kojem se nalazi današnji Stari grad. U doba cara Augusta Tarsatica se razvija u veče planski izgrađeno naselje. Iz tog razdoblja datiraju brojni arheološki nalazi - temelji rimskih bedema, zidovi zgrada i castruma, podzidana obala, ostatci termi (hipocaust i mozaici) i kasnoantičkih rimskih vrata.

Srednji vijek

Rijeka 1689. godine
Trsatska gradina

Poslije pada Zapadnog rimskog carstva, u 5. stoljeću, grad je bio pod vlašću država Ostrogota, Bizantskog carstva, Langobarda,i Franaka. U turbulentnom ranom srednjem vijeku o ovom području gotovo da nema podataka. Kada su sv. Vid i Modesto postali zaštitnici grada nije poznato, pa se današnja Rijeka spominje tek u XIV. st. pod imenom - Terra Fluminis Sancti Viti ili na njemačkom - Sankt Veit am Pflaumb ili St. Veit am Flusse, a ranije od VII. st Veneti Rijeku zovu Flumen, a Slaveni (Hrvati i Slovenci) Reka bez spominjanja sveca. Isto tako u VII. st. spominje se mjesto Phanas non longe a civitate Tarsatico, koji neki smještaju na ušće Rječine s obzirom da se u ta nesigurna vremena stanovništvo preselilo na sigurniji Trsat (Tarsatico).

U prvoj polovice 14. stoljeća se u povijesnim izvorima spominju dva naselja: Trsat, na uzvišenju na lijevoj obali Rječine, na mjestu japodske gradine Tarsatica i Rijeka, na obali na mjestu rimske Tarsatike. Srednjovjekovna Rijeka je utvrđeni feudalni grad, uskih kala koje prate raster rimskog grada pa je tako Cale dei canapini (Kala užara) slijedi rimski decumanus, okružen zidinama s nekoliko kula i kanalom (o čermu svjedoči i toponim Contrada del fosso), koji je podijeljen na dva dijela. U gornjem dijelu se nalazio srednjovjekovni kaštel i stari hram San Vito s portikom, dok je donji dio bio gospodarsko i trgovačko naselje, gdje je na ulazu u grad s južne, morske strane u XV. st. podignut gradski toranj ("Pod urom-Torre civica") restauriran u XVIII. st.

U 14. stoljeću Rijeka je posjed Devinaca koje u 15. st. nasljeđuju gospoda od Walesa (Trsat je bio u posjedu krčkih knezova- Frankopana,). Od 1466. godine Rijeka je u posjedu Habsburgovaca, kao dio Kranjske (današnje centralne Slovenije). Kroz čitav srednji vijek sve do 1606. g. pod crkvenom je jurisdikcijom patrijarha u Aquileji.

Znatan ekon. procvat grada počeo je u XV. st., a zasnivao se na trgovini željezom (dopremanim iz kranjskih fužina), uljem (iz Italjje i Dalmacije) te drvom, stokom i kožom (iz Hrvatske).

Novi vijek

Korzo s baroknim Gradskim tornjem iz 1876. godine
Rijeka Rječina prolazi središtem grada

U 16. stoljeću u gradu djeluje glagoljska tiskarnica. Zbog razvijene trgovine željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom, Rijeka doživljava trgovinski procvat. Dolaskom isusovaca u Rijeku unaprijedio se kulturni i prosvjetni život grada. Godine 1627. osnovana je Isusovačka gimnazija, što se smatra začetkom rada Sveučilišta u Rijeci.

U 17. stoljeću uslijed čestih turskih provala i dugotrajnih sukoba uskoka s Mlečanima prestaje zlatno doba riječke trgovine. Nakon Velikog turskog rata prestaju turske provale i počinje novo jačanje Rijeke kao važnog trgovačkog središta, pa je 1719. austrijski car Karlo VI. proglasio Rijeku slobodnom lukom. Ojačala Ugarska uskoro počinje iskazivati pretenzije prema Rijeci kao svom izlazu na more. U 18. stoljeću ispod Trsata javlja se novo naselje - današnji Sušak. Godine 1768. utemeljena je riječka pravoslavna zajednica. Iz Sarajeva, tada velikog grada od 60.000 stanovnika, došle su 82 trgovačke obitelji. Rijeka je tad imala 5 956 stanovnika, a Zagreb 2 815 stanovnika. 23. listopada 1775. dvanaest pravoslavnih trgovaca zatražili su dopuštenje za podizanje hrama. Po projektu Ignazija Henckea 1788. je započeta crkva svetog Nikole, 1790. godine.[1] Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Rijeka je neko vrijeme bila pod francuskom upravom u sklopu Ilirskih provincija. Od Francuza je oslobođena 1813. godine.

19. stoljeće

Rijeka oko 1900. godine.

Grad je 1848. godine imenovanjem bana Josipa Jelačića za guvernera Rijeke izravno pripojen Banskoj Hrvatskoj kao nagrada za suzbijanje protuhabsburških pobuna u srednjoj Europi. Carska odluka nije primljena pozitivno sa strane tadašnje gradske elite, te je hrvatsko-mađarska borba za Rijeku unutar Monarhije završena 1868. kada je dodatkom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, tzv. Riječkom krpicom, Rijeka kao corpus separatum, tj. izdvojeno tijelo, došla pod izravnu upravu mađarske vlade. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoj. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određeno suparništvo između dvije najveće luke u Monarhiji, Rijeke pod mađarskom i Trsta koji je bio pod austrijskom upravom.

Osim luke, 19. stoljeće doba je velike gradnje u gradu: izgrađena je Tvornica papira - Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaci je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju. Razvitak luke, širenje međunarodne trgovine i spajanje grada željezničkom prugom s Pivkom i Karlovcem (1873.) doprinio je brzom porastu broja stanovnika s 21.000 (1880.) na 50.000 (1910.). Godine 1885. izgrađena je nova zgrada riječkog općinskog kazališta, koje danas nosi ime Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Godine 1891. izgrađena je zgrada željezničkog kolodvora koju je projektirao glavni inženjer Ugarskih državnih željeznica Ferenz Pfaff. Godine 1896. dovršena je izgradnja gradskog vodovoda i nove Guvernerove palače koju je projektirao mađarski arhitekt Alajos Hauszmann. Od 1899. Rijekom vozi električni tramvaj.

Zastava Talijanske uprave za Kvarner

20. stoljeće

Od 1904. do 1906. u Rijeci je radio Fiorello La Guardia kao konzularni agent Sjedinjenih Američkih Država, gdje je pregledao oko 90,000 emigranata (Slavena, Mađara, Nijemaca, Židova i Talijana) koji su iz riječke luke kretali za Sjedinjene Države.[2] Kasnije je postao vrlo uspješni gradonačelnik New Yorka od 1934. do 1945. godine.

Nakon raspada Austro-Ugarske u listopadu 1918. Rijeku okupira vojska Države Slovenaca, Hrvata i Srba i hrvatski Sabor unilateralno anektira grad. To je dovelo do strašnih narodnih pobuna i stanovnici grada organiziraju plebiscit kojim mole saveznike da oslobode Rijeku od okupacije te ju pripoje Italiji. Već mjesec dana kasnije u Rijeku stižu pod međunarodnim mandatom vojska Kraljevine Italije, Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, koje su u gradu morale ostati do utvrđivanja statusa grada tijekom 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji.

Podrobniji članak o temi: Krvavi Božić

Talijanska je strana svoju želju za pripajanje Rijeke Italiji opravdavala činjenicom da su Talijani daleko najbrojnija etnička zajednica u gradu (kao i na široj teritoriji Corpus Separatuma), dok je hrvatska, odnosno jugoslavenska strana pripajanje grada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca opravdavala činjenicom da Hrvati čine većinu u općinama oko grada, kao i u općini Sušak.

Kada je krajem kolovoza s Pariške mirovne konferencije stigla zapovijed da se talijanske postrojbe moraju povući iz Rijeke, manja skupina talijanskih časnika zamolila je pjesnika i pustolova Gabrielea D'Annunzia da stane na njihovo čelo i njihove jedinice povede na Rijeku. Dana 10. rujna 1919. Sporazumom u Saint-Germainu prestala je postojati Austro-Ugarska, dok su se pregovori o budućem statusu Rijeke trebali nastaviti. Dan poslije D'Annunzio je sa službenicima krenuo iz Ronchija, mjesta 80 km sjeverozapadno od Rijeke. Kada je krenuo, predvodio je kolonu od 200 ljudi, a kada je 12. rujna stigao pred grad, iza njega je bilo 2500 vojnika - dezertera talijanske vojske.

Zapovjednik talijanskih garnizona u Rijeci, general Pittaluga, dobio je zapovijed vlade u Rimu da zaustavi D'Annunzijev pohod na grad. General se izvan grada našao licem u lice s D'Annunzijem i njegovim arditima s gomilom tenkova i oklopnih vozila. Kad im je naredio da se vrate natrag, D'Annunzio je otkopčao kaput, pokazao niz medalja koje je dobio u Prvom svjetskom ratu i rekao da je sve što treba napraviti kako bi ga spriječili jest narediti svojim trupama da ga ubiju. Pitaluga je reagirao oklijevajući i ubrzo je kapitulirao. D'Annunzio je potom ušao u grad i prisilio britanske, francuske i američke trupe na povlačenje. Italija je uskoro započela blokadu Rijeke zahtijevajući od pobunjenika predaju. Vidjevši da talijanska vlada ne želi ići protiv dogovora u Parizu i anektirati Rijeku, u kolovozu 1920. godine D'Annunzio proglašava Talijansku upravu za Kvarner s jedinstvenim ustavom (Kvarnerska povelja) koji je bio jedinstveni spoj anarho-sindakalističkih, socijalističkih, protofašističkih i demokratskih republikanskih ideja.

Vlada u Rimu osudila je D'Annunzijev čin i ogradila se od njegova režima, ali nije ništa učinila da ga ukloni s vlasti. Povratak na premijersku funkciju talijanskog liberala Giovannija Giolittija u lipnju 1920. doveo je do zaoštravanja D'Annunzijevih stavova. Još u siječnju iste godine Georges Clemenceau, francuski predsjednik vlade, rekao je Anti Trumbiću i Nikoli Pašiću da se odreknu Rijeke jer će inače Londonski ugovor biti proveden u cijelosti. Delegacija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uz znatnu potporu SAD-a uspijevala je odoljeti pritiscima do kraja godine, ali je 12. studenoga pristala na potpisivanje Rapallskog ugovora s Italijom, po kojemu je Rijeka trebala postati neovisna država – Slobodna Država Rijeka.

Kako D'Annunzio nije priznavao Rapallski ugovor, odgovorio je objavom rata Italiji. Nakon što su brodovi talijanske mornarice bombardirali Rijeku (Krvavi Božić), D'Annunzio je u prosincu 1920. predao grad Talijanima.

Rapallskim ugovorom Kraljevina Italija i Kraljevina SHS priznale su 'potpunu slobodu nezavisnost Države Rijeka i obavezuju se da će to vječno poštivati'. Tim aktom stvorena je Slobodna Država Rijeka koja će de facto postojati jednu, a de iure četiri godine. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju.

Svejedno, u gradu su u sljedećim godinama u neprekidnom sukobu skupine autonomaša i talijanaša. Godine 1921. održavaju se prvi parlamentarni izbori na kojima se suprotstavljaju autonomaši i nacionalni pro-talijanski blok. Autonomna stranka (uz podršku i većine glasova riječkih Hrvata) dobiva 6558, a nacionalni blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) tek 3443 glasova. Predsjednik Vlade postaje šef Autonomne stranke Riccardo Zanella.

Godine 1922. lokalni fašisti izvode puč, a legalna Vlada, predsjednik i 3000 njemu najvjernijih građana bježe u Kraljevicu. Sedam mjeseci poslije u Italiji fašisti izvode puč.

Period diplomatskih trzavica na relaciji Kraljevina Italija – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca završio je 27. siječnja 1924. potpisivanjem Rimskog sporazuma kojim je Rijeka pripala Italiji, a Sušak Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sa zajedničkom upravom nad lukom. Vlada Slobodne Države Rijeke i Liga naroda taj čin smatraju međunarodnopravno ništavnim, te vlada nastavlja djelovati u izgnanstvu, prvo iz Beograda a onda iz Pariza.

Formalna talijanska aneksija Rijeke 16. ožujka 1924. označila je dvadesetogodišnje razdoblje fašističke vlasti i politiku prisilne talijanizacije hrvatskog stanovništva. Svejedno, Rijeka je uz susjednu Istru bila među prvim mjestima koja su sudjelovala u vojnom otporu fašizmu (vidi: Arditi del popolo i Labinska Republika iz 1921.), dok je u Drugom svjetskom ratu bila i dio antifašističke fronte.

Savezničko bombardiranje Rijeke, 1944.
Spomenik podignut povodom desetogodišnjice oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1955.
Najviši stambeni neboderi u Hrvatskoj
Spomen ploča za prvu nogometnu utakmicu na području Hrvatske odigranu u Rijeci.

Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine uslijedila je dvadesetomjesečna njemačka vojna okupacija. Tijekom 2. svjetskog rata grad je teško oštećen u brojnim anglo-američkim bombardiranjima. Najteža razaranja grad podnosi u nizu napada u studenome 1944. (najmanje 125 žrtava) i u veljači 1945. (200 mrtvih i 300 ranjenih)[3]. Lučku su infrastrukturu prilikom povlačenja uništili Nijemci. Grad su oslobodile jedinice Jugoslavenske armije 3. svibnja 1945. godine. Prema opširnoj zajedničkoj studiji "Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.)" ("Vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947)") rimskog Društva za riječke studije (Società di Studi Fiumana - Roma) i zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest, objavljenoj u rujnu 2006., u razdoblju nakon oslobađanja Rijeke od 3. svibnja 1945. do kraja 1947. godine u Rijeci je ubijeno oko 650 Talijana.[4] Najveći broj njih je:

 »...suđen pred vojnim sudovima i okrivljen za ratne zločine. Jedan manji dio, sa sudom ili bez suda, pogubljen je zbog pripadnosti pojedinim pokretima koji su u osnovi bili antifašistički, ali su se zalagali za drugačije državno rješenje Rijeke i okolice u odnosu na Narodnooslobodilački pokret (liburnisti, autonomaši, demokršćani, pripadnici CLN-a ). Poduzete mjere bile su mnogo strože, nego što su oni predstavljali možebitno opasnost za završno rješenje pripadnosti Rijeke i Istre.«
([5])

Razdoblje za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata obilježeno je velikim promjenama u etničkoj strukturi stanovništva grada. Tako je između lipnja 1940. i svibnja 1945. broj stanovnika Rijeke opao za oko 15.000, no kako je došlo do povratka oko 3.000 ljudi, uslijed povratka iz zarobljeništva ili iz vojne službe u Italiji i drugdje, stanovništvo Rijeke se smanjilo za 22 posto, što se naposljetku odrazilo na talijansku nazočnost u gradu, koja je smanjena za barem 7.000 osoba.[6] U razdoblju između 1946. i 1950., prema procjenama Ustanove za pomoć izbjeglicama u Italiji, grad je napustilo više od 25.000 Talijana,[6] dok je u različitim i ne pobliže označenim godinama prije 1943. i nakon 1950. otišlo još otprilike 6.000 ljudi. Do kraja pedesetih godina sveukupan će broj izgnanika porasti na 41.000.[6]

Poslije završetka rata, prema zaključcima Mirovne konferencije u Parizu 1946. godine, koja je dovela do potpisivanja Pariških mirovih ugovora u veljači 1947., Rijeka je dodijeljena državi Jugoslaviji. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak ujedinjeni su[7] u jedinstveni grad Rijeku, koji se opet počinje razvijati.

Nakon obnove Rijeka je preuzela funkciju glavne luke Jugoslavije, dok se u industrijskoj proizvodnji obnavljaju industrijske grane važne za Rijeku: brodogradnja, proizvodnja papira, brodskih uređaja i motora, potom kemijska (rafinerija nafte, koksara) i tekstilna industrija. Paralelno s industrijskim razvojem Rijeka je postala središte šire regije. Povećao se i broj stanovnika grada, pa se od početka 1960-ih grade nove gradske četvrti. Na obližnjem otoku Krku 1970. godine otvara se riječka zračna luka. A tri godine poslije, 1973. godine, Rijeka dobiva sveučilište.

Rijeka u samostalnoj Hrvatskoj

Spomenik poginulim policajcima PU PG u Domovinskom ratu.

Na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj 1990. godine pobjeđuje HDZ predvođen dr. Franjom Tuđmanom, potom se 30. svibnja konstituira višestranački Sabor. Ubrzo je započela Balvan-revolucija dijela Srba u Hrvatskoj, potaknuta iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA.[8] HDZ je bila politička snaga koju JNA nije željela prihvatiti.[9]

Dana 27. siječnja 1991. godine na riječkom Korzu održan je prosvjed protiv prijetnji tadašnje JNA Hrvatskoj.

Za vrijeme trajnog zasjedanja Sabora, njegovog šestog dana 25. lipnja 1991. godine donesena je Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti kojom je Hrvatska proglašena samostalnom državom. Istoga je dana današnja Slovenija na temelju plebiscita proglasila neovisnost od SFRJ. To je bio razlog za pokretanje otvorene agresije JNA, te su uslijedili pokreti tenkova iz slovenskih i hrvatskih vojarni na zapadne slovenske granice i početak rata u Sloveniji, a ubrzo i početak Domovinskog rata i srbijanskih napada na istočnu Slavoniju, Vinkovce, Banovinu, Josipdol, Otočac i druge hrvatske krajeve. Za vrijeme rata u Sloveniji provedena je djelomična mobilizacija JNA u Kninskom i Riječkom korpusu, na području s većim postotkom srpskog stanovništva u sjevernoj Dalmaciji i dijelu Like. Za snage s područja 5. vojne oblasti postoji naredba Komande Riječkom korpusu od 2. srpnja da mobilizira dva bataljuna na području Like. Bataljune je trebalo mobilizirati iz 236. proleterske motorizirane brigade i 35. partizanske divizije čija su zapovjedništva bila u Gospiću.[9]

U Rijeci je formiran Štab za obranu, postavljaju se fizičke blokade oko riječkih vojarni, uz neprekidno motrenje pripadnika teritorijalne obrane. Dana 8. travnja formirala se pri MUP-u specijalna jedinica policije nazvana "Ajkule", a 2. srpnja 1991. 111. brigada HV. U prvih osam mjeseci 1991. godine riječki je MUP zabilježio 255 odjava boravišta »ugroženih« koji su iselili iz Rijeke. U Rijeku početkom kolovoza 1991. pristiže prvih 1000 prognanika, a Vlada nacionalnog jedinstva u kolovozu donosi odluku o proglašenju stanja ratne opasnosti i formiranju kriznih štabova. Početkom rujna osniva se Krizni štab Općine Rijeka i krizni štabovi u sve 52 mjesne zajednice, sa Slavkom Linićem na čelu, koji je bio i glavni pregovarač s 13. korpusom JNA, tj. njegovim zapovjednikom generalom Marijanom Čadom.[10] Sjeverni dio Istre i Hrvatskog primorja bilo je područje 13. korpusa sa sjedištem u Rijeci.[9]

Riječki korpus JNA pokrivao je Gorski kotar i najveći dio Like, te se od njega očekivala odlučujuća podrška u presijecanju Hrvatske.[11] Napadnu operaciju Komande 5. vojne oblasti na području Like i južnog Korduna trebao je provesti Riječki korpus obranom vojarni u Rijeci i Delnicama, a potom probojem pravcem Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice. S obzirom na to da je Komanda Riječkog korpusa s glavninom postrojbi u Istri i Gorskom kotaru bila okružena i odsječena od ostatka korpusa, operacija nije provedena.[9]

Hrvatske su snage u Rijeci ubrzo bile brojne i opremljene, dok je situacija u Lici bila vrlo teška za malobrojne branitelje. Na području Gospića 6. srpnja 1991. napadnuti su iz zasjede pripadnici ZNG-a kojom prilikom su dvojica poginula i dvojica ranjena,[9] a od 1. rujna Gospić je bio svakodnevno žestoko granatiran, odbijeni su prvi napadi na grad, te 5. rujna u pomoć dolaze i prvi riječki gardisti. S druge strane, postojala je opasnost da se padom Otočca kroz Drenov Klanac preko Žute Lokve raspolovi hrvatski teritorij na tom mjestu. Donesena je ključna odluka za daljnji tijek rata na ovom području, a to je da se 111. brigada premjesti na ličku bojišnicu i da se Rijeka i Primorje brane u Lici.[10] Ubrzo je u Rijeci ustrojena i 128. brigada Hrvatske vojske.

Dana 17. rujna brodovi mornarice JNA pojavili su se u riječkom akvatoriju i 6. listopada potpuno blokirali riječku luku, a Hrvatska neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida sve državnopravne sveze s dosadašnjom SFRJ. Riječka luka bila je nekoliko puta blokirana od strane mornarice JNA, topovske cijevi iz vojarni (s Trsata i Katarine) bile su uperene u industrijska postrojenja, komunalne objekte i prometnice, a građani su odlazili u skloništa – jer bilo je to vrijeme zračnih uzbuna i općih opasnosti.[12]

Jedinice Jugoslavenske narodne armije početkom prosinca napustile su Rijeku i time je započeo proces demilitarizacije grada.[13] Godine 2005. Grad Rijeka preuzeo je prostor bivše vojarne "Trsat", čime je postao gotovo u potpunosti demilitariziran grad.[13]

Rijeka i Primorje tijekom Domovinskog rata branili su se u Lici, pri čemu je na ratnom putu smrtno stradalo 26 pripadnika 128. brigade,[14] 53 pripadnika 111. brigade HV-a, 8 pripadnika Specijalne jedinice policije Rijeka "Ajkule" (vidi nepotpun popis: Dodatak:Popis poginulih branitelja iz Primorsko-goranske županije).

Na području bivše vojarne izgrađen je sveučilišni kampus. Godine 1992. ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje nastaju gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica i općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. Rijeka je postala sjedište Primorsko-goranske županije.

Zanimljivosti

Glavna riječka tržnica
Dio Tower centra na Pećinama, jedan je od najvećih trgovačkih centara u ovom dijelu Europe.[15]
  • Prvi torpedo izrađen je u Rijeci. Projektirali i izradili su ga Ivan Luppis, pomorski kapetan, te Robert Whitehead, engleski inženjer.[16]
  • U Rijeci je prvi put u povijesti fotografiran let puščanog zrna. Učinio je to dr. Peter Salcher.
  • Prva nogometna utakmica na području Hrvatske odigrana je u Rijeci. Godine 1873. na inicijativu Roberta Whiteheada, inženjera i vlasnika tvornice Torpedo, utakmicu su odigrale momčadi sastavljene od djelatnika Mađarskih željeznica s jedne i engleskih radnika s druge. Englezi su radili u tadašnjem Riječkom tehničkom zavodu (Stabilimento Tecnico di Fiume) koji kasnije postaje tvornica Torpedo, a utakmica je odigrana na području poznatom kao Pod Jelšun, između ulaza u bivšu tvornicu Torpedo i INA-ine rafinerije na Mlaki.
  • Riječki kirurg Anton Grossich prvi je 1907. u struci uveo primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate.[17]
  • Prvo komunalno groblje u Europi izgrađeno je u Rijeci, na Kalvariji.[18]
  • Prve novine tiskane na talijanskom jeziku (uključujući Italiju) «Notizie del giorno» tiskane su u Rijeci.
  • Prva država koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila je D'Annunzijeva Talijanska uprava za Kvarner.[19]
  • Prva međunarodna nogometna utakmica u Hrvatskoj igrala se u Rijeci 1905. između lokalnog kluba Atletico Fiumano i kluba s broda SS Slavonia, kompanije Cunard Line, koji je plovio na liniji Rijeka - New York.[20][21]
  • Rijeka je bila neovisna država od 8. rujna 1920. do 24. siječnja 1924. i njen je izabrani predsjednik Riccardo Zanella zahtijevao od međunarodne zajednice i Tita 1945. godine obnovu neovisnosti.
  • Od 1918. do 1924. Rijeka je izdavala međunarodno priznate poštanske marke. U filatelističkoj literaturi se nalaze po nazivom Fiume.
  • Američki predsjednik Woodrow Wilson je 1919. predložio Rijeku za sjedište Lige naroda – preteče Ujedinjenih naroda.
  • Riječani koji su rođeni 1913. i koji su doživjeli 1991. promijenili su 6 država: Austro-Ugarsku, Slobodnu Državu Rijeka, Kraljevinu Italiju, Treći Reich (Njemačku), SFR Jugoslaviju, Republiku Hrvatsku.
  • U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću, Riječani su "ravnopravno" koristili 4 jezika – hrvatski, talijanski, mađarski i njemački jezik.
  • Komunistička partija Slobodne Države Rijeke osnovana 1921. godine bila je među najmanjim članicama III. Internacionale (150 članova). Manje su bile npr. komunističke stranke Palestine i Turkmenistana. Glavni tajnik („generalni sekretar”) bio je Simon Árpád.
  • Osim većinski hrvatskog stanovništva, Rijeku danas naseljavaju i pripadnici jedne narodne zajednice (Talijani) i 10 nacionalnih manjina - Srbi, Albanci, Bošnjaci, Česi, Mađari, Crnogorci, Romi, Slovaci i Slovenci. Na temelju povijesnih činjenica, Talijani imaju posebni status autohtone zajednice. Iako bi međunarodni ugovori zahtijevali da Rijeka također garantira dvojezična prava i vizualnu dvojezičnost, grad Rijeka ih ne poštuje. Autohtonost je trenutno upisana u Statutu grada Rijeke iz 2006. godine u članku 14. koji glasi:

"Priznavajući i poštujući vlastita kulturna i povijesna priznanja i naslijeđa, Grad Rijeka osigurava autohtonoj talijanskoj nacionalnoj manjini uporabu vlastitog jezika i pisma u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Rijeke. Grad Rijeka, u skladu s vlastitim mogućnostima, osigurava te podržava odgojnu i kulturnu djelatnost pripadnika autohtone talijanske manjine i njenih ustanova."

Srednja talijanska škola
  • Sveučilište u Rijeci osnovali su isusovci 1627.
  • Rječina je od 1924. do 1941. bila državna granica – zapadna obala pripadala je Italiji, a istočna (Sušak) Kraljevini SHS.
  • U prošlom stoljeću u Rijeci je djelovalo 57 konzulata, od čega 20 konzulata u razdoblju uoči I. svjetskog rata.
  • U svojoj povijesti Rijeka je imala 3 imena – hrvatsko ime Rijeka i talijansko i mađarsko ime Fiume (fiume na talijanskom jeziku znači rijeka), te njemačko Sankt Veit am Pflaum. Svi proizlaze iz originalnog latinskog imena Flumen Sancti Viti.
  • János Kádár, dugogodišnji vođa mađarske komunističke partije i prvi čovjek socijalističke Mađarske je rođen u Rijeci 1912. godine, kao i njegov nepobjediv protivnik te poznati mađarski disident Miklós Vásárhelyi.
  • Asteroid 11706 Rijeka dobio je ime po gradu Rijeci.

Upravni ustroj grada

Krimeja — pogled na jugoistok prema Tower centru

Grad Rijeka je upravno ustrojena na 34 mjesna odbora:[22]

R. br. Mjesni odbor Površina (ha) Stanovništvo (2011.)
1. Banderovo 35,82 2235
2. Belveder 20,69 3501
3. Brajda-Dolac 41,26 4085
4. Brašćine-Pulac 319,29 2338
5. Bulevard 28,71 2067
6. Centar-Sušak 66,07 1812
7. Draga 345,30 1463
8. Drenova 702,17 7624
9. Gornja Vežica 90,38 6783
10. Gornji Zamet 131,44 4829
11. Grad Trsat 130,39 2296
12. Grbci 35,65 1694
13. Kantrida 362,22 6005
14. Kozala 60,68 5284
15. Krimeja 19,14 3180
16. Luka 21,86 1318
17. Mlaka 83,52 3992
18. Orehovica 252,85 539
19. Pašac 98,10 410
20. Pećine 48,59 2545
21. Pehlin 232,51 5553
22. Podmurvice 78,35 5988
23. Podvežica 72,57 6110
24. Potok 35,78 1448
25. Srdoči 228,28 6522
26. Sveti Kuzam 53,79 240
27. Sveti Nikola 98,79 9249
28. Svilno 112,22 896
29. Školjić-Stari grad 27,12 1648
30. Škurinje 213,50 5751
31. Škurinjska Draga 89,82 4674
32. Turnić 37,31 4539
33. Vojak 19,66 2854
34. Zamet 140,47 9152

Grad Rijeka sastoji se od jednog naselja; Rijeke.[23][24]

Politički samoupravni ustroj

Zalazak sunca — pogled s Krimeje na zapad.
  • Gradsko vijeće je predstavničko tijelo građana grada Rijeke i tijelo lokalne samouprave koje donosi akte u okviru djelokruga Grada Rijeke. Gradsko vijeće ima 33 člana koji se biraju na izborima. Zastupljenost autohtone talijanske i srpske nacionalne manjine u Gradskom se vijeću osigurava biranjem po jednog člana iz reda obje zajednice. Gradsko vijeće ima predsjednika i dva potpredsjednika, od kojih se jedan bira iz reda pripadnika nacionalnih manjina. Gradsko vijeće je to koje među ostalim donosi "Statut Grada Rijeke", donosi gradski proračun, nadzire ukupno materijalno i financijsko poslovanje Grada, utvrđuje programe razvoja pojedinih djelatnosti, donosi dokumente prostornog uređenja Grada Rijeke, bira i smjenjuje gradonačelnika i njegove zamjenike, kao i članove poglavarstva. Mandat članova Gradskog vijeća izabranih na redovnim izborima traje četiri godine.
  • Gradonačelnik zastupa Grad i s Poglavarstvom je nositelj izvršne vlasti u Gradu Rijeci. Bira se posredno, na sjednici Gradskog vijeća. Riječki gradonačelnik je ujedno i predsjednik Poglavarstva. Gradonačelnik ima pravo stopiranja izvršenja nekog od akata Vijeća, ako ocjeni da je tim aktom povrijeđen zakon ili drugi propis. Gradonačelnik ima dva zamjenika koji ga u slučaju njegove spriječenosti zamjenjuju. Trenutni gradonačelnik Grada Rijeke je Vojko Obresnel iz redova Socijaldemokratske partije.
  • Gradska uprava Grada Rijeke svojevrsna je gradska vlada, koja obavlja izvršne poslove lokalne samouprave i poslove državne uprave koje su mu povjerene zakonom. Čelnik gradske uprave je riječki gradonačelnk. Za svoj rad uprava je odgovorna Gradskom vijeću.
Zgrada Gradskog poglavarstva
  • Mjesni odbor je oblik neposrednog sudjelovanja građana u odlučivanju o pitanjima od njihova svakodnevnog i neposrednog interesa, poput saniranja oštećenja na ulicama ili pločnicima, uređenje dječjih igrališta ili parkova, uklanjanje komunalnog ili divljeg otpada. Grad Rijeka je podijeljen u 34 mjesna odbora.

U Rijeci je na vlasti koalicija predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDP) na čelu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom.

  • I. Koalicija: SDP - HNS - IDS - HSLS - HSS - ARS - SDA - HSU - (21 član)
    • Socijaldemokratska partija Hrvatske - SDP (11 članova)
    • Hrvatska narodna stranka – Liberalni demokrati - HNS (2 člana)
    • Istarski demokratski sabor – IDS (3 člana)
    • Hrvatska socijalno liberalna stranka - HSLS (1 član)
    • Hrvatska seljačka stranka – HSS (1 član)
    • Autonomna regionalna stranka Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, otoka i Rijeke – ARS (1 član)
    • Stranka demokratske akcije Hrvatske - SDA Hrvatske (-)
    • Hrvatska stranka umirovljenika - HSU (2 člana)
  • II. Lista za Rijeku - LISTA-RI - 2 člana
  • III. Hrvatska demokratska zajednica - HDZ - 8 članova
  • IV. Primorsko goranski savez - PGS - 4 člana [25]

Stanovništvo

Rijeka noću

Popis 2001.

Prema popisu iz 2001. uži prostor grada Rijeke ima 144.043 stanovnika, od čega 75.532 žene i 68.511 muškaraca.[26] Prosječna starost stanovništva je 41,2 godine. Prema vjeroispovijedi 76 % stanovnika izjašnjava se katolicima, 3,8 % muslimanima, 7 % agnosticima te 5 % ateistima.

Popis 2011.

Prema popisu iz 2011. godine Grad Rijeka ima 128.624 stanovnika, od čega 67.673 žene i 60.951 muškarca.[27]

Tijekom 2010. godine u Rijeci je ukupno rođeno 1087 djece. Stopa nataliteta iznosi 7,55, a stopa mortaliteta 11,09.

Hrvatsko državljanstvo ima 127.352 stanovnika, hrvatsko i drugo 3823, strano 1102, bez državljanstva je 65, a nepoznato 105.

Prema vjeroispovijedi u Rijeci je 92.559 katolika, 8939 pravoslavaca, 341 protestant, 5820 muslimana, 12 židova, 536 ostalih kršćana, 168 pripadnika istočnih religija, 158 pripadnika ostalih religija, pokreta i svjetonazora, 2146 agnostika i skeptika, 11.890 osoba koje nisu vjernici, 5786 osoba koje se nisu izjasnile, a za 269 osoba taj je podatak nepoznat.[28]

Nacionalni sastav grada Rijeke

godina popisa ukupno Hrvati Srbi Jugoslaveni Muslimani/Bošnjaci Talijani Slovenci ostali
2011.[29] 128.624 106.136 (82,52 %) 8446 (6,57 %) 2.650 (2,06 %) 2445 (1,90 %) 1090 (0,85 %) 784 (0,61 %)
2001.[30] 1 144.043 115.797 (80,39 %) 8946 (6,21 %) 1.975 (1,37 %) 2763 (1,92 %) 1575 (1,09 %) 12.987 (9,02 %)
1991. 167.964 117.178 (69,76 %) 18.891 (11,24 %) 6925 (4,12 %) 4803 (2,85 %) 3247 (1,93 %) 2709 (1,61 %) 14.211 (8,46 %)
1981. 159.433 103.248 (64,75 %) 14.436 (9,05 %) 27.167 (17,03 %) 2505 (1,57 %) 1917 (1,20 %) 2897 (1,81 %) 7263 (4,55 %)
1971. 132.222 98.121 (74,20 %) 14.079 (10,64 %) 6152 (4,65 %) 1487 (1,12 %) 2964 (2,24 %) 3944 (2,98 %) 5475 (4,14 %)

1 Prema popisu iz 2001. na bivšem području općine Rijeka koja obuhvaća gradove Rijeku, Kastav, Bakar, Kraljevicu i općine Viškovo, Čavle, Klana, Kostrena i Jelenje živjelo je 191.666 stanovnika.
Izvor: Izdanje Državnoga zavoda za statistiku RH: Narodnosni sastav stanovništva RH od 1880. do 1991. godine.

Kip Ivana pl. Zajca ispred istoimenog kazališta.

Poznate osobe

Riječki karneval

Podrobniji članak o temi: Riječki karneval
Međunarodna karnevalska povorka 2010. godine

Uz bogatu tradiciju karnevalskh povorki i balova austrijskoga, mađarskoga, ruskoga, njemačkoga plemstva, kao i plemstva iz ostatka Europe iz 19. stoljeća, kao i domaćih pokladnih običaja (zvončari), Riječki je karneval danas jedan od najvećih karnevalskih povorki u Europi i svijetu. Riječki karneval spoj je venecijanskog i austrijskog građanskog karnevala i elemenata folklora i mitologije starih Slavena. Od 1982. godine, kada su Korzom organizirano prošetale tri maskirane grupe, do danas Riječki je karneval izrastao u manifestaciju s preko 15.000 sudionika, djece i odraslih, organiziranih u preko 200 karnevalskih grupa, koju godišnje vidi više od 100.000 gledatelja.

Promet

Trajekt „Marko Polo” u riječkoj luci na nekadašnjoj liniji Rijeka-Dubrovnik-Bari

Luka Rijeka je najveća i najvažnija morska luka s najvećom lučkom kapetanijom u Hrvatskoj.[31] U 2017. godini je kroz riječku je luku prošlo 13 milijuna tona tereta.[32] Riječka luka se osobito razvila nakon 1717. kad je proglašena slobodna plovidba Jadranom, a Rijeka 1719. proglašena slobodnom lukom.[33] Tada je zadatak bio razvijati vanjskotrgovinske odnose s Orijentom i Osmanskim Carstvom.[33] Danas je Rijeka preko brzobrodskih linija povezana s otocima Rabom, Pagom i Lošinjom.

S ostatkom Hrvatske i Europe, Rijeka je dobro povezana cestovnim, željezničkim i zrakoplovnim vezama. Dio autoceste A7 koji povezuje Rijeku sa slovenskom granicom dovršen je 2004. godine, dok je autocesta A6 Zagreb-Rijeka (E65) dovršena 2008. godine. Preko tunela Učka, kroz istoimenu planinu, Rijeka osigurava vezu s brzom cestom A8/A9, tzv. Istarskim ipsilonom. Izgrađena je i nova riječka obilaznica kojom je gusti automobilski promet zaobišao sâm grad. Gradnja potpune obilaznice završena je 2008. godine.

Zračna luka Rijeka izgrađena je 1970. godine. Kako se nalazi na obližnjem otoku Krku, više je usmjerena na charter letove, makar se u zadnjih nekoliko godina povećava broj izravnih linija. U 2017. godini kroz riječku je zračnu luku prošlo 142.111 putnika, a do 2020. godine se očekuje godišnji promet od 500.000 putnika.[34][35]

Rijeka je dobro integrirana u mrežu Hrvatskih željeznica, a time i u mrežu međunarodnih željezničkih koridora. Elektrificirana pruga koja Rijeku povezuje sa Zagrebom te dalje Koprivnicom i mađarskom granicom dio je paneuropskog koridora Vb. Preko sjevernog kraka Rijeka je elektrificiranom prugom povezana s Ljubljanom i Trstom. Prema planovima daljnjeg razvoja Hrvatskih željeznica planira se gradnja nove nizinske pruge koja će vlakovima na koridoru Vb omogućiti postizanje brzina od 250 km/h. Većim brzinama putovanje između Zagreba i Rijeke skratilo bi se na sat vremena. Rijeka je izravnim željezničkim linijama (uključujući i noćne) povezana s Münchenom u Njemačkoj i Salzburgom u Austriji.

Graditeljske znamenitosti

Podrobniji članak o temi: Znamenite riječke građevine

Povijesno središte Rijeke formiralo se kraj ušća rijeke Rječine u Jadransko more. Riječki Stari grad, smješten na desnoj obali Rječine, izgubio je mnogo povijesnih zgrada, no još uvijek predstavlja živo srce grada. Ispod njegovih se ulica nalaze vrijedne arheološke iskopine te splet starih tunela. Uz južni obod Staroga grada počelo se u drugoj polovici 18. stoljeća izgrađivati danas poznato šetalište Korzo s Rivom. Krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća znatno su izgrađeni Sušak, Brajda i drugi gradski predjeli.

Korzo i Stari grad

Riječki Stari grad okružen je s južne strane Korzom. Korzo je središte Rijeke, njena najpoznatija ulica i mjesto javnih događanja.

Palača Wohinz i Gradski toranj na Korzu

Na sredini Korza je Gradski toranj sa satom, sastajalište Riječana i turista. Toranj je izgrađen u barokno doba, ali je tek u 19. stoljeću dobio svoj konačni izgled. Na njemu je reljef s prikazom austrijskog cara Karla VI. Na Korzu i oko njega nalazi nekolicina vrijednih baroknih zgrada. Tik desno uz Gradski toranj smještena je palača Wohinz (1782., Korzo 8), koju je podigao trgovac Mihael Wohinz. Izgradnjom ove palače, započelo je u drugoj polovici 18. stoljeća formiranje Korza kao središnje gradske ulice. Tu je i palača Vuković (Korzo 2), s reprezentativnim portalom koji nosi balkon. Od ostalih palača treba spomenuti staru gradsku vijećnicu (Palac Komuna), palaču Wassermann-Garbas (17. st.) s arkadama u dvorištu, u kojoj je smješten Konzervatorski odjel u Rijeci, palaču Benzoni te palaču Adamić na Fiumari. Ovu zgradu podigao je Šimun Adamić, otac znamenitog trgovca Andrije Ljudevita Adamića. Adamićev sin bio je poznat kao graditelj i investitor riječkoga kazališta sagrađenog početkom 19. stoljeća. Trgovačka elita kojoj su pripadali Adamićevi na prijelazu 18. u 19. stoljeće, učinila je Rijeku značajnim kulturnim, umjetničkim i industrijskim središtem cijelog jadranskog prostora, koja je takav svoj status zadržala sve do 20. stoljeća.

Katedrala sv. Vida

Starim gradom dominira najznačajnija riječka crkva Katedrala sv. Vida. Podignuta na mjestu srušene crkvice gradskog zaštitnika, Svetog Vida, katedrala je sagrađena prvotno kao samostanska crkva isusovaca u Rijeci. Projekt je izradio venecijanski graditelj Franjo Olivieri, vjerojatno po uzoru na znamenitu crkvu Santa Maria della Salute u Veneciji. Gradnja je trajala od 1638. do 1659. godine, no posve je dovršena tek 1737. godine, kada su graditelji Pietro Carlone i Bernardino Martinuzzi sagradili kupolu i oratorij. U crkvi se čuvaju vrijedni barokni oltari, uglavnom rad riječkih kipara.

Od drugih sakralnih zdanja treba izdvojiti crkvu Uznesenja Marijina, bivšu katedralu. Podignuta u 15. stoljeću, bivša je katedrala tijekom vremena često mijenjala svoj izgled, da bi u obnovi 1824. godine dobila današnje pročelje. U unutrašnjosti su naročito vrijedni oltari i barokne štukature u svetištu. Ispred crkve nalazi se zvonik, koji se uslijed slijeganja tla s vremenom nagnuo, pri čemu je dobio svoje ime Kosi toranj. Podno tornja nalaze se poznati kasnoantički mozaici iz 5. i 6. stoljeća, koji su nastali u doba Tarsatike, rimskog naselja na području Rijeke. U blizini su i ostatci gradskog bedema, te nedaleko i legendarna Stara vrata ili Rimski luk, do danas obavijen nepoznanicom oko svoga nastanka.

Palača Adria

U Starom se gradu također nalazi povijesni kompleks zvan Municipij. Izgrađen je kao augustinski samostan, uz koji je do danas sačuvana i barokna crkva sv. Jeronima (1768.). Samostan je 1873. godine postao zgradom gradskog poglavarstva (Municipij) pri čemu je nadograđen i preoblikovan. Na trgu ispred zgrade nalazi se i Stendarac, kameni stup za gradsku zastavu iz 1509. godine.

Prostor južno od Korza, uz Rivu, nastao je većinom u 19. stoljeću i u početku se zvao Novi grad (za razliku od Staroga grada), no s vremenom se taj naziv izgubio. Od starijih građevina tu je preostala barokna pravoslavna crkva sv. Nikole, s tlocrtom u obliku križa, dovršena 1790. godine prema projektu riječkog arhitekta Ignacija Henckea.

Riječka je Riva pročelje grada prema moru. Usprkos gustom prometu, recentnim se urbanističkim zahvatima prostor rive potpuno pretvara u pješačku zonu. Duž Rive reprezentativan je niz zgrada iz 19. stoljeća, kada je Rijeka bila velika i moćna trgovačka luka. Možda najreprezentativnija zgrada izgrađena u tom razdoblju je palača Adria (1897., arhitekt Giacomo Zammattio), danas zgrada Jadrolinije. Izgrađena je za brodarsko društvo Adria mađarsko-američkim kapitalom, a ponosi se limenim kupolama te kamenim skulpturama alegorija na pročelju. Skulpture okrenute prema moru predstavljaju pomorce, a one prema kopnu četiri kontinenta. U unutrašnjosti je velebni atrij s arkadama i sačuvanim izvornim dizalima s kraja 19. stoljeća.

Casa Veneziana, kuća nekadašnjeg vlasnika Tvornice torpeda
Kapucinska crkva Gospe Lurdske tijekom proslave 400. godina Kapucina u Rijeci i Hrvatskoj

Iz tog se vremena može istaknuti još nekoliko vrijednih djela istog arhitekta Giacoma Zammattija. Prije svega zgrada Filodramatika (Korzo 28), građena 1890. za Filharmonijsko-dramsko društvo, s interijerom u stilu neorokokoa. Potom, tzv. Casa Veneziana (Dolac 7), stambena kuća Roberta Whiteheada, vlasnika tvornice Torpedo. Građena 1886. ističe se bogatim pročeljem od crvene opeke i bijelog kamena s nizom dekorativnim detalja. Tu je i palača Ploech na Trgu Žabica, koju je 1888. podigao austrijski mehaničar Annibale Ploech, koji je stekao novac radom u riječkoj Tvornici torpeda, te potom i bogatstvo prodajom nekretnina. Na spomenutom Trgu Žabica, nalazi se i slikovita Kapucinska crkva Gospe Lurdske (1907.-1929.).

Na dominantnom položaju iznad Starog grada smještena je Guvernerova palača, raskošna bivša rezidencija riječkog guvernera, u kojoj je danas smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. Sagrađena 1897. godine prema projektu mađarskog arhitekta Alajosa Hauszmanna, za potrebe gradske i državne reprezentacije, bila je investicija guvernera također mađarskog podrijetla Lajosa Batthyányja. Danas se u njoj, osim vrijednih povijesnih zbirki iz prošlosti Rijeke, čuvaju izvorni interijeri s kraja 19. stoljeća: monumentalno mramorno stubište te dvorane sa štukaturama, oplatama i pokućstvom iz tog razdoblja. Zapadno od Guvernerove palače smještena je moderna zgrada Muzej grada Rijeke, a istočno, u lijepo oblikovanom perivoju, bivša vila nadvojvode Josipa, u kojoj je smješten Državni arhiv u Rijeci.

Sjeverno od Staroga grada nalazi se manji predjel zvan Pomerio prema središnjoj prometnoj ulici koja ondje prolazi, dok se sa zapada nastavlja Zagrad. Oba su predjela izgrađena na brdovitom usponu te su izrazito urbane četvrti s vrlo kvalitetnom arhitekurom pretežno s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Na Zagradu se ističe secesijska zgrada kina Teatro Fenice. Od nje se vanjskim dizalom dolazi Centra Zagrad. Ovaj je suvremeni stambeno-trgovački kompleks (iz 2007.), nastao kao jedan od najuspjelijih recentnih zahvata u povijesnom središtu Rijeke, a djelo je riječkih arhitekata Saše Randića i Idisa Turata.

Delta

Središte Rijeke također obuhvaća područje zvano Delta, po ušću rijeke Rječine u more. U nekom je vremenu dio ušća Rječine zatvoren te na njegovu mjestu izgrađen tzv. Mrtvi kanal, pri čemu je tok rijeke preusmjeren nešto istočnije. Tako se između toka Rječine i Mrtvoga kanala oblikovao poluotok koji se naziva Delta. Deltom se obično naziva i gradski obližnji predio oko zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.

Palača Modello

Hrvatsko narodno kazalište smješteno je na parkovno uređenom trgu. Raskošna zgrada arhitekata Fellnera i Helmera, čuva dugu kazališnu tradiciju. U unutrašnjosti se kao raritet mogu izdvojiti rani radovi slavnog slikara Gustava Klimta. Duž Rive pa prema zgradi HNK, smještena je još jedna zgrada toga doba za javnu zabavu. To je Palača Modello (1885.). Podignuta prema projektu istih graditelja Fellnera i Helmera, na mjestu srušenog Adamićevog kazališta, također je služila za javne priredbe. Zgrada se ističe osebujnim višebojnim pročeljima i svečanom dvoranom ukrašenom štukaturama.

Blizu HNK nalazi se i sklop zgrada nazvan Velika tržnica, koji se sastoji od dva paviljona (1881., arhitekt Isidor Vauchnig), te Komunalne ribarnice (1903., izvedena 1913.-14., arhitekt Carlo Pergoli). Prostor tržnice danas funkcionira i na otvorenom, u okolnim ulicama.

Od stambenih zgrada ondje se nalazi naročito zanimljiva zgrada zvana Turska kuća (Casa turca), građena u neomaurskom stilu za Nikolaidesa, turskoga diplomatskog predstavnika u Španjolskoj, a potom i konzula u Rijeci od 1898. godine. Južnim dijelom Delte dominira golemi stambeni kompleks nazvan Casa rossa (Zagrebačka 1-5, Demetrova 2-4) po crvenom pročelju od opeke, sagrađen 1903. godine prema projektu arhitekta Venceslava Celligoia.

Brajda

Portal ulaza u Lazaret

Brajda je zapadni dio centra Rijeke koji se razvio sjeverno od Željezničkog kolodvora. Sredinom 18. stoljeća na tom je području izgrađena tvornica šećera. Tvornica šećera nalazila se u velikom kompleksu danas poznatom pod nazivom "Rikard Benčić". Najvrijednija zgrada ondje je Palača šećerane, tj. upravna zgrada šećerane, koja se smatra remek djelom barokne arhitekture u Hrvatskoj. Podignuta 1752. godine i obnovljena 1785.-86. za potrebe stanovanja direktora tvornice, u unutrašnjosti je bogato opremljena štukaturama i zidnim slikama. Izdvaja se velika svečana dvorana s kaljevim pećima te salon s naslikanim vedutama izmišljenih gradova. Na ulaznim portalima u zgradu zanimljivi su motivi kamenih glava koji imaju "šećer u kosi".

Zapadno od Palače šećerane smješten je i stari riječki Lazaret. Lazaret je vrsta karantenske bolnice kakve su se gradile u pomorskim gradovima diljem Sredozemlja. Lazaret je danas uklopljen u riječku bolnicu, a od stare barokne zgrade ostao je raspoznatljiv tek kameni portal s posvetnim natpisom cara Karla VI. iz 1722. godine.

Od ostalih zgrada na Brajdi treba spomenuti niz historicističkih i secesijskih objekata oko Tržnice Brajda, građenih prema projektima značajnih riječkih i tršćanskih arhitekata s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Oblikovanjem se ističu opečna pročelja arhitekta Carla Conighija: kuća Pomoračke zaklade sv. Nikola (Manzonijeva 2) iz 1893. s oslicima pod krovnom strehom, te stambena kuća Miculinić-Richtmann (Fiorella la Guardije 14) iz 1914. godine. Na zapadnom dijelu Brajde je secesijska kuća Modiani (J. Katalinića 4, 1912./13., arhitekt Mario Ambrosini), karakteristična po stiliziranim egipatskim stupovima u obliku palmi.

Sušak i Trsat

Podrobniji članci o temama: Sušak i Trsat
Trsat

Sušak je veliko gradsko područje istočnog dijela Rijeke. Stari Sušak smjestio se blizu obale Rječine te je formiran arhitekturom 19. stoljeća. Brojne stambene zgrade raskošnih pročelja, danas zapuštene, krase Sušak te susjedni predio Pećine, izgrađen kao zona stambenih vila u prvoj polovici 20. stoljeća. Gust promet i slaba urbana opremljenost ovoga djela grada, čini ga pomalo nepristupačnim za turističko razgledavanje usprkos njegovoj vrijednoj arhitekturi.

Iznad Sušaka je brijeg Trsat, koji je bio naseljen u predrimsko doba te poznat pod nazivom Tarsatica. Ondje je na mjestu stare predrimske utvrde sagrađen srednjovjekovni Trsatski kaštel. Kaštel je obnovljen u duhu historicizma u prvoj polovici 19. stoljeća, za znamenitog austrijskog vojnog časnika, grofa Lavala Nugenta, koji je ondje držao zbirku umjetnina.

Na Trsatu se također nalazi kompleks franjevačkog samostana s crkvom i pastoralnim centrom, nazvan Trsatsko svetište. To je najstarije marijansko svetište na tlu Hrvatske, i danas je veliko mjesto hodočašća. Franjevački sklop nastao je višekratnom pregradnjom tijekom nekoliko stoljeća. Današnja crkva je barokna, a u njoj se osim vrijednih relikvija nalaze i mramorni oltari. U crkvi i samostanu značajna su djela baroknog slikara švicarskog podrijetla Serafina Schöna.

Industrijska baština

Kompleks bivše tvornice Rikard Benčić

Rijeka je prepoznata i kao grad industrijske baštine. Nekadašnji veliki industrijski pogoni smješteni su diljem grada, a naročito na području Mlake te oko Industrijske ulice. Ekonomski devastirana industrija Rijeke ostavila je u nasljeđe značajna arhitektonska djela s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, koja tek u posljednje vrijeme postaju vidljiva kao neiskorišteni kulturni resurs Rijeke.

Ostale znamenite građevine

Religija

Stanovnici su većinom katolici. U Rijeci je nastala autohtona hrvatska redovnička zajednica i jedina koja je nastala Rijeci. To je Družba sestara Presvetog Srca Isusova koja je nastala 1899. godine. Osnovala ju je Majka Marija Krucifiksa Kozulić pod vodstvom kapucina o. Arkanđela iz Camerina.[36]

Kultura

Riječke kulturne manifestacije svojom kvalitetom veoma su važne za kalendar kulturnih događanja, ne samo Rijeke i Primorsko-goranske županije, već i širega područja. To su prije svega: Riječke ljetne noći u organizaciji Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Ljeto na Gradini, Revija lutkarskih kazališta u organizaciji Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Međunarodni festival malih scena - Rijeka, Jazz time festival, Festival komorne glazbe zatim Međunarodni biennale crteža, Izložba mladih Mediterana – u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Književna nagrada "Drago Gervais" i brojne druge.

  • Riječke ljetne noći su kulturna manifestacija koju organizira najviša kulturna ustanova u gradu – Hrvatsko narodno kazalište. Održava se u lipnju i srpnju na raznim specifičnim lokacijama u gradu, koje nisu karakteristične za izvedbu glazbenih i scenskih priredbi, poput lokacija Tvornice papira Hartera i Tvornice Torpedo, pa publika ima izuzetnu priliku da se upozna s baštinom industrijske arhitekture grada.
  • Ljeto na Gradini je glazbeno-scenska manifestacija koja se održava na Trsatu, a pokrenuta je 2006. godine.
  • Revija lutkarskih kazališta u Rijeci je jedini festival takve vrste u Primorsko-goranskoj, Ličko-senjskoj i Istarskoj županiji. Cilj ove manifestacije je publici grada i regije predstaviti uspješna ostvarenja domaćih i inozemnih lutkarkih kazališta. Osim predstava za djecu i odrasle, za vrijeme održavanja revije organizira se i niz popratnih događanja, poput izložbi i predavanja ili likovnih i lutkarskih radionica za djecu.
  • "Jazz time" je festival koji je uvelike pomogao u promociji džez-glazbe u Rijeci. Festival je također pomogao afirmaciji darovite generacije riječkih džezista poput Elvisa Stanića, te omogućio riječkoj publici upoznavanje s džezistima iz drugih zemalja.
  • Festival komorne glazbe je festival klasične glazbe koji vodi "Glazbena agencija Haller", a koji se održava od 2006. svake godine u rujnu u riječkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, ali i u koncertnim dvoranama poput Palače Modello, Mramorne dvorane Pomorskog i povijesnog muzeja hrvatskoga primorja Rijeka, Teatra Fenice i sl.
  • Književna nagrada "Drago Gervais" je utemeljena u počast književniku čije je ime i djelo obilježila riječko kulturno podneblje. Nagradu je osnovala bivša općina Rijeka 1961. godine kao najviše književno priznanje riječkog kraja, dodjeljuje se od 1974. svake druge godine, a od 2005. godine uz organizacijsku aktivnost Gradske knjižnice Rijeka. Nagrada se dodjeljuje u dvije kategorije - najbolje neobjavljeno književno djelo (roman, zbirka pjesama, zbirka novela, drama i drugo), te u kategoriji za najbolje objavljeno književno djelo na čakavštini. Također ne postoji regionalno ograničenje djelovanja autora već se za prvu kategoriju mogu natjecati autori koji su državljani Republike Hrvatske dok se u drugoj kategoriji mogu natjecati i autori koji nisu hrvatski državljani.
  • KRAF (Kvarnerska revija amaterskog filma) je tradicijska revija amaterskoga filma pokrenuta 1969. godine koja je od revije filmova lokalnoga značenja prerasla u međunarodno poznatu reviju. Revija je natjecateljske naravi, tematika filma je slobodna, a ograničenje je trajanje filma od 15 minuta.
Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz 1885. godine

Grad Rijeka izabran je između četiriju hrvatskih gradova kandidata za Europsku prijestolnicu kulture za 2020. godinu.[37][38] U sklopu projekta grade se i otvaraju nove zgrade i objekte kulture sufinancirane sredstvima EU fondova. Očekuje se više od 600 kulturno-umjetničkih i ostalih događanja, u čijem stvaranju sudjeluje preko 250 kulturnih ustanova i organizacija iz Hrvatske i 40 drugih zemalja Europe i svijeta.[39]

Zaslugom mlade udruge za promicanje baštine Primorski Hrvat, osnovan je početkom listopada 2019. hrvatski plesni folklorni ansambl u sklopu udruge, čime su ispunili staru želju mnogih Riječana a Rijeka je prekinula neslavnu tradiciju da je bila jedini veći hrvatski grad bez folklornog ansambla. [40]

Povezani članci

Obrazovanje

Akademija primijenjenih umjetnosti
Zgrada rektorata Sveučilišta u Rijeci

Na području Grada Rijeke radi 28 ustanova osnovnoškolskog obrazovanja, od kojih je Grad Rijeka osnivač njih 24, kao i 18 srednjih škola (14 stručnih i 4 gimnazije). Od 1973. godine Rijeka je sveučilišni grad. U sklopu Riječkog sveučilišta danas djeluju Akademija primijenjenih umjetnosti, Ekonomski, Filozofski, Građevinski, Medicinski, Pomorski, Pravni i Tehnički fakultet, te Visoka učiteljska škola, Sveučilišna knjižnica i Studentski centar. U sklopu Riječkog sveučilišta u Puli djeluju i Fakultet ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković", Filozofski fakultet i Viša učiteljska škola. U Gospiću također djeluje Viša učiteljska škola, dok u Opatiji djeluje Fakultet za turistički i hotelski menadžment. U Rijeci postoje i studiji koji nisu u sastavu Sveučilišta, kao studij teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu iz Zagreba, studiji na Muzičkoj akademiji iz Zagreba i studiji na Akademiji dramske umjetnosti iz Zagreba. Postoji i Veleučilište u Rijeci.

Osnovne škole

Osnovna škola Nikola Tesla
  • OŠ "Pećine"
  • OŠ "Gornja Vežica" (nekadašnja "Vladimir Bakarić")
  • OŠ Ivana Zajca
  • OŠ "Vežica"
  • OŠ "Trsat"
  • OŠ "Brajda"(nekadašnja "Josip Brusić")
  • OŠ "Eugena Kumičića" (nekadašnja "Veljko Vlahović")
  • OŠ "Kozala"
  • OŠ "Kantrida"
  • OŠ "Centar"
  • OŠ "Pehlin"
  • OŠ "Turnić"
  • OŠ "Nikola Tesla"
  • OŠ "Vladimir Gortan"
  • OŠ "Škurinje"
  • OŠ "Podmurvice"
  • OŠ "Zamet" (nekadašnja ˝Ivan Čiković Beli˝)
  • OŠ "Srdoči"
  • OŠ "Fran Franković"
  • OŠ/SEI "Belvedere"
  • OŠ/SEI "Dolac"
  • OŠ/SEI "Gelsi"
  • OŠ/SEI "San Nicolò" (nekadašnja "Mario Gennari")

Srednje škole

  • Ekonomska Škola Mije Mirkovića-Rijeka
  • Gimnazija Andrije Mohorovičića Rijeka
  • Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci
  • Prva riječka hrvatska Gimnazija
  • Salezijanska klasična gimnazija u Rijeci
  • Srednja škola za elektrotehniku i računalstvo
  • Srednja talijanska škola u Rijeci - Scuola media superiore italiana di Fiume (SMSI)
  • Medicinska škola
  • Građevinska tehnička škola Rijeka
  • Građevinska škola za industriju i obrt
  • Tehnička škola za strojarstvo i brodogradnju
  • Srednja škola za elektrotehniku i računalstvo (bivša Elektrotehnička škola Rijeka)
  • Elektroindustrijska i obrtnička škola
  • Prometna škola
  • Strojarska škola za industrijska i obrtnička zanimanja
  • Prirodoslovna i grafička škola u Rijeci
  • Škola za primijenjenu umjetnost u Rijeci
  • Trgovačka i tekstilna škola Rijeka
  • Srednja glazbena škola "Ivan Matetić Ronjgov"

Fakulteti

Medicinski fakultet
  • Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci
  • Teologija u Rijeci
  • Medicinski fakultet u Rijeci
  • Pomorski fakultet u Rijeci
  • Tehnički fakultet u Rijeci
  • Građevinski fakultet u Rijeci
  • Pravni fakultet u Rijeci
  • Filozofski fakultet u Rijeci
  • Ekonomski fakultet u Rijeci
  • Veleučilište u Rijeci
  • Učiteljski fakultet u Rijeci

Šport

Rijeka je bitna za hrvatsku športsku povijest jer su jedne od prvih košarkaških utakmica na tlu teritorija današnje Republike Hrvatske odigrane u Rijeci. Prva službena utakmica odigrana je 25. prosinca 1938. godine. Igrali su ju tek utemeljeni košarkaški odjel SD Victorie protiv talijanske selekcije Rijeke; izgubila je 19:40. Članovi košarkaške sekcije bili su: Nikola Grego, Josip Banić, Mladen Bezjak, Vjeko Bezjak, Božo Grkinić, Vlado Polić, Ersilio Sikich i Dušan Zvonaš. Trener: Božo Grkinić, tajnik Predrag Miculinić, a tehnički referent Nikola Grego.

Na području nekadašnje općine Rijeka postoji 297.000 m² korisnih športskih površina, no samo mali dio, 23.000 m² (7,6%) čine zatvoreni športski objekti. Nakon formiranja prigradskih općina, na području grada Rijeke preostalo je 187.000 m² športskih prostora. Uslijed povoljnoga položaja na području grada Rijeke je moguće obavljati brojne športske aktivnosti tijekom čitave godine. U gradu postoji 38 vrsta športskih djelatnosti. Lokalni nogometni klubovi su HNK Rijeka, koji se natječe u prvoj ligi i višestruki je osvajač Kupa Hrvatske i Kupa Jugoslavije, te NK Orijent, koji se natječe u trećoj ligi. Ostali nogometni klubovi su NK "Lokomotiva", NK "Lučki radnik" i NK "Kozala". U Rijeci djeluju i košarkaški klubovi "Kantrida" i "Kvarner", te rukometni klubovi "Zamet", "Kozala", "Pećine" i "Trsat". Rijeka je izuzetno jak kuglački centar, posebno u ženskom kuglanju. Ističu se uspjesi kuglačkog kluba "Rijeka" koji u svojim vitrinama ima sve trofeje koje se u kuglačkom športu mogu osvojiti, a zadnjih godina svojim rezultatima se ističu članice Kuglačkog kluba "Mlaka". U muškom kuglanju, boje grada brani Muški kuglački klub "Rijeka". U Rijeci se nalazi i športsko društvo "Primorje" u kojemu su plivački, vaterpolski i klub za sinkronizirano plivanje. U plivačkomu klubu "Primorje" trenirao je i Miloš Milošević, višestruki osvajač medalja na svjetskim i europskim prvenstvima i europski rekorder u disciplini "delfin". U uvali Preluk, koja je po vjetru (tramontana) poznata i izvan Hrvatske moguće je jedrenje na dasci. U blizini Rijeke nalaze se regatna polja na Žurkovu i u Mošćeničkoj Dragi, na kojima se održavaju državne i međunarodne regate, od kojih je najpoznatija "Fiumanka". Također, u akvatoriju Cresa se već tradijski održavaju IMS svjetska i europska prvenstva u klasi krstaša. Na veslačkom polju u Omišlju, pa i u Bakru, u prirodnim uvalama se održavaju međunarodne veslačke regate. Automotodrom na Grobniku sa svojim pratećim objektima prostor je gdje se održavaju treninzi domaćih i stranih auto-moto natjecanja, s perspektivom da postane pista za održavanje utrka u Formuli 1.

Od 1961. do 1972. održavale su se utrke automobila, motocikala i motocikala s prikolicom pod nazivom Oslobođenje Rijeke. Prvo izdanje održano je u centru Rijeke, a ostala na kružnoj "stazi" oko Trsata.[44]

Bazeni na Kantridi
Stadion na Kantridi
Dvorana Mladosti na Trsatu
Ulaz na Orijentovo nogometno igralište

Športski klubovi

Rijeka je oduvijek bila športski grad, što su svojim uspjesima potvrđivali brojni riječki športaši i športski klubovi.[45] Iz Rijeke dolazi slavni hrvatski atletičar Luciano Sušanj. Rijeka je dala veliki obol i u rukometnim uspjesima Hrvatske. Naime, slavni riječki rukometaši su Mirza Džomba, Valter Matošević, Alvaro Načinović, Renato Sulić i Mateo Hrvatin. Rijeka je Hrvatskoj dala i velike vaterpoliste - Samira Baraća, Igora Hinića, Damira Burića, Nikolu Frankovića, Damira Glavana, Ivana Burburana i Danijela Premuša. Najpoznatiji riječki košarkaši su Davor Kus, Marino Baždarić, Goran Vrbanc, Marijan Mance, Jurica Štemberger, itd. Vrijedi spomenuti i jednog od najboljih hrvatskih tenisača svih vremena - Ivana Ljubičića.Tu je i Stipe Leko Ćipa,ultramaratonac- rekorder u disciplini. 24h-(223 km). Najbolja riječka športašica je Snježana Pejčić, koja je na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu u streljaštvu osvojila brončanu medalju u disciplini zračna puška na deset metara. Među riječkim športašicama najtrofejnija je kuglačica Biserka Perman, a treba istaknuti i brojne odbojkašice poput Ivane Miloš i Magde Maras. Što se tiče najpopularnijeg športa - nogometa, Rijeka je Hrvatskoj oduvijek davala vrhunske nogometaše. U novije vrijeme to su Dario Knežević, Igor Budan, Daniel Šarić, Mladen Mladenović, Boško Balaban, Mario Tokić, Ahmad i Anas Sharbini te mnogi drugi. U vrijeme bivše Jugoslavije isticali su se Damir Desnica, Srećko Juričić, Zvjezdan Radin, Petar Radaković, Marijan Jantoljak, Marijan Brnčić, Nenad Gračan, Danko Matrljan, itd. Riječanin Ulderico Sergo je na Olimpijskim igrama 1936. osvojio zlatnu medalju u boksu, u kategoriji do 54 kg.

Popis športskih klubova

Osvajači barem jednog europskog trofeja su: pikado klub Romano, kuglački klub Mlaka,

(abecednim redom po športskim vrstama)

Aikido:

  • Aikido klub Takemusu Giri[46]

Backgammon:

Biljar:

Boćanje:

Drone Racing:

Gimnastika:

Hrvanje:

Judo:

Košarka:

Kuglanje:

Odbojka:[47]

  • Ženski odbojkaški klub "Drenova"
  • Muški odbojkaški klub "Gornja Vežica"
  • Ženski odbojkaški klub "Gornja Vežica"
  • Odbojkaški klub "Kozala"
  • Odbojkaški klub "Kvarner"
  • Odbojkaški klub "Mlaka"
  • Hrvatski akademski odbojkaški klub "Rijeka"
  • Muški odbojkaški klub "Rijeka"
  • Ženski odbojkaški klub "Sušak"
  • Ženski akademski odbojkaški klub "Škurinje"
  • Odbojkaški klub "Turnić"
  • Klub odbojke na pijesku "Rijeka"
Padobranstvo

Nogomet:

Podrobniji članak o temi: Nogomet u Rijeci

Ragbi:

Rukomet:

  • rukometni klubovi "Zamet", "Kozala", "Pećine", "Trsat"

Streljaštvo:

  • streljački klubovi "Papirničar", "Lokomotiva", "Elektroprimorje", "Policajac", "Protect", Građanski streljački klub "Rijeka", "Rječina", "3. maj", "Viktor Lenac", "Zamet"

Športsko ribolovna društva:

  • ŠRD Kantrida
  • ŠRD Luben[48]
  • ŠRD Viktor Lenac

Vaterpolo:

Veslanje:

Športska natjecanja, festivali i sl.

Konzulati

Talijanski konzulat nalazi se u Palači Jadran

Gradovi prijatelji

Lanterna, poklon grada Kawasakija Rijeci
Video kargo transporta kroz centar uz zgradu HNK Ivana pl. Zajca

Povezani članci

Izvori

 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Grada Rijeke (http://www.rijeka.hr/Default.aspx). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Grad Rijeka.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Moja Rijeka (http://www.mojarijeka.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Grad Rijeka.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
  1. ↑ Klub Sušačana Igor Žic: Dva Spiridona Gopčevića, dvije tragične sudbine, Sušačka revija, broj 61 (pristupljeno 17. kolovoza 2017.)
  2. ↑ Irvin Lukežić. "Fiorello La Guardia" (hrvatski). Sušačka revija br. 58/59.
  3. ↑ KAKO JE POTOPLJEN KIEBITZ?, Slavko Suzić, Susacka Revija 54/55, 2007, see [1]
  4. ↑ Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947 .), Rome 2002 ISBN 88-7125-239-X. Tablica ubijenima od 2. svibnja 1945. do 31. prosinca 1947.: "Statistički podaci", stranice 206 i 207.
  5. ↑ . pdf Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943.-1947.),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. - 1947. )', Rome 2002 ISBN 88-7.125-239-X. "Zamršena povijest Rijeke", stranica 190.
  6. ↑ a b c Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943. - 1947.),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. - 1947 .), Rome 2002 ISBN 88-7125-239-X. "Projekt, izvori i teritorij", stranica 39.
  7. ↑ Željko Bartulović, Sušak 1919. – 1947.: Državnopravni položaj grada, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Adamić, Posebno izdanje Državnog arhiva u Rijeci, Rijeka, 2004., ISBN 953-7134-02-04 nevaljani ISBN (Državni arhiv), str. 325)
  8. ↑ http://danas.net.hr/hrvatska/page/2010/08/17/0105006.html
  9. ↑ a b c d e Davor Marijan, Djelovanje JNA i pobunjenih Srba u Lici 1990. – 1992. godine (Hrčak) (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)
  10. ↑ a b http://novine.novilist.hr/default.asp?WCI=Pretrazivac&WCU=28592863285D2863285A285828592858286328632863285A2858285828582858285B28632863286328582863L Dragan Ogurlić, Novi list, FELJTON: 15.OBLJETNICA RIJEČKE 111. BRIGADE, Datum objave: 10.6.2006. (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)
  11. ↑ Mirko Valentić, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. Velikosrpski projekti od ideje do realizacije, Zagreb, 2010., Hrvatski institut za povijest, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, ISBN 978-953-6659-51-57 nevaljani ISBN (podružnica), ISBN 978-953-7439-23-1, str. 93 (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)
  12. ↑ http://www.rijeka.hr/IzlozbaRijekaU Izložba "Rijeka u Domovinskom ratu – 20 godina poslije" (pristupljeno 18. kolovoza 2012.)
  13. ↑ a b Grad Rijeka
  14. ↑ http://udruga128brhv.com/pdf-15-god-nl/4.pdf (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)
  15. ↑ poslovniforum.hr
  16. ↑ torpedo
  17. ↑ Neurological stamp, Antonio Grossich (1849-1926), Journal of Neurology, Neurosurgery, and Psychiatry 2000;69:301;
  18. ↑ nemzetisegek.hu
  19. ↑ matica.hr
  20. ↑ http://www.rijeka.hr/fgs.axd?id=12357
  21. ↑ http://www.rijekadanas.com/u-rijeci-su-nastali-scudetto-i-torpedo
  22. ↑ Mjesni odbori - Grad Rijeka. rijeka.hr. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  23. ↑ Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj. narodne-novine.nn.hr. Narodne novine. 13. srpnja 2006. Pristupljeno 8. veljače 2020.
  24. ↑ Gradsko vijeće Grada Rijeke. 27. veljače 2014. Odluka o promjeni imena naselja u gradu Rijeci u Registru prostornih jedinica Republike Hrvatske. sn.rijeka.hr. Službene novine Grada Rijeke. Pristupljeno 13. siječnja 2020.
  25. ↑ http://www.rijeka.hr/Default.aspx?sec=604
  26. ↑ http://www.rijeka.hr/RijeckoSocijalnoOkruzenje?dm=2 (pristupljeno 6. kolovoza 2013.)
  27. ↑ Stanovištvo prema starosti i spolu po naseljima, Popis 2011., Državni zavod za statistiku (pristupljeno 6. kolovoza 2013.)
  28. ↑ http://www.rijeka.hr/StatistickeZanimljivostiO (pristupljeno 6. kolovoza 2013.)
  29. ↑ http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_01_04/H01_01_04_zup08.html
  30. ↑ http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H01_02_02/H01_02_02_zup08.html
  31. ↑ Najveća lučka kapetanija po broju ispostava u RH
  32. ↑ Lučka uprava Rijeka. Promet po vrstama tereta 1996. - 2017 (PDF). portauthority.hr. Pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)
  33. ↑ a b Ivan Mencer, Mladen Črnjar: Prilog gospodarskoj strategiji razvitka Republike Hrvatske – Riječki prometni pravac // Ekonomski pregled, Zagreb : Hrvatsko društvo ekonomista, god. 51., br. 9.–10., 2000., str. 1053.–1074.
    »Velike promjene u razvitku riječke luke započinju godine 1717., pošto je Karlo VI. u sklopu svoje merkantilističke politike proglasio slobodnu plovidbu Jadranskim morem, a dvije godine poslije Rijeku i Trst slobodnim lukama. Istodobno, u Rijeci se uspostavlja podružnica novoosnovane bečke Carske privilegirane orijentalne kompanije, zadatak koje je bio razvijati vanjsku trgovinu s Orijentom, posebno s Turskom, koja je tada bila glavni austrijski vanjskotrgovinski partner.«
    (Mencer i Črnjar, 2000., 1056.)
  34. ↑ Promet u zračnoj luci Rijeka 2016./2017. Zračna luka Rijeka d.o.o., Statistika, pristupljeno 24. svibnja 2018.
  35. ↑ Glavan, Marinko. Direktor Zračne luke Rijeka: 'Do 2020. ćemo imati pola milijuna putnika'. Novi list. Pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć); Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)
  36. ↑ Povijest družbe
  37. ↑ Večernji List, Grad Rijeka biti će europska prijestolnica kulture 2020. godine, objavljeno 24. ožujka 2016., pristupljeno 25. ožujka 2016.
  38. ↑ CroatiaWeek, Rijeka Named 2020 European Capital of Culture, objavljeno 24. ožujka 2016., pristupljeno 25. ožujka 2016. (engl.)
  39. ↑ Rijeka 2020, O projektu Europska prijestolnica kulture, pristupljeno 13. siječnja 2020.
  40. ↑ Helena Anušić, HKM: VIDEO Zahvaljujući udruzi “Primorski Hrvat” Rijeka napokon dobila folklorni ansambl!, 4. listopada 2019.
  41. ↑ http://www.novilist.hr/Scena/U-Rijeci-otvoren-prvi-hrvatski-Muzej-djetinjstva
  42. ↑ https://topdestinacije.hr/rijecki-muzeji-pomorstvo-prirodoslovlje-umjetnost-peek-and-poke/
  43. ↑ https://www.fiuman.hr/osniva-se-jgl-muzej-farmacije-u-rijeci/
  44. ↑ a b http://www.formula1-dictionary.net/rijeka_povijest_1950-1975.html
  45. ↑ Grad Rijeka - Sport i rekreacija
  46. ↑ http://www.takemusu-giri.com/
  47. ↑ Sportske udruge grada Rijeke: odbojka, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  48. ↑ http://www.srd-luben.hr/
  49. ↑ https://www.ewrc-results.com/events/3734-kvarnerski-rally/
  50. ↑ https://www.rijecki-karneval.hr/maskarani_autorally_pariz_bakar
  51. ↑ https://www.ewrc-results.com/events/1673-rijeka-rally-ronde-rally-in-circuit/
  52. ↑ https://www.carnivalsnowboardsession.com/#o-natjecanju
  53. ↑ https://www.skijanje.hr/skijanje/povijest/clanak/povijest-jadranskog-slaloma?id=15517
  54. ↑ http://sport-pgz.hr/nakon-18-godina-odran-jadranski-slalom-na-platku/
  55. ↑ http://www.nk-rijeka.hr/skola-nogometa-hnk-rijeka/turniri/kvarnerska-rivijera/
  56. ↑ https://www.rijeka.run/program/o-festivalu
  57. ↑ http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/HOMO-SI-TEC-Na-Korzu-zapocela-prodaja-narukvica-i-majica
  58. ↑ http://www.fiuman.hr/sve-je-spremno-za-22-homo-si-tec/
  59. ↑ Ana Vuković: Iris: Na Festivalu sporta za osobe s invaliditetom predstavljena atletika, in portal - news portal za osobe s invaliditetom, 24. siječnja 2015. Pristupljeno 23. svibnja 2016.
  60. ↑ https://www.kigo.hr/svjetski-padobranski-kup-u-skokovims-na-cilj-dolazi-na-grobnik/
  61. ↑ Novi list
  62. ↑ Službene stranice grada Rijeke, gradovi prijatelji
  63. ↑ rijeka.hr, Međunarodna suradnja Grada Rijeke s drugim gradovima, pristupljeno 10. srpnja 2011.

Literatura

  • Alessandro Damiani, "Jezik i Kultura u Rijeci" - Književna Rijeka, Br.4 2008. godina (Prijevod: Margherita Gilić)
  • Ervin Dubrović, ur.: Riječka luka - povijest, izgradnja, promet, Rijeka, 2001. (ISBN 953-6587-12-2)
  • Vanda Ekl: Živa baština: studije i eseji, Rijeka, 1994. (ISBN 953-6066-01-7)
  • Daina Glavočić, ur.: Arhitektura historicizma u Rijeci: 1845. - 1900. Arhitektura i urbanizam = Architecture of Historicism in Rijeka: 1845. - 1900. Architecture and town planning, Moderna galerija Rijeka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2002. (ISBN 953-6501-17-1)
  • Daina Glavočić, ur.: Arhitektura secesije u Rijeci: arhitektura i urbanizam početka 20. stoljeća = Architecture and town planning at the beginning of the 20th century : 1900. - 1925., Moderna galerija, Rijeka, 1997.-1998. (ISBN 953-6501-05-8)
  • Danilo Klen, ur.: Povijest Rijeke, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988. (ISBN 86-7071-045-5)
  • Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, Rijeka, 1978.
  • Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007. (ISBN 978-953-219-348-0)
  • Radmila Matejčić: "Barok u Istri i Hrvatskom primorju", u: Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982.
  • Jasna Rotim Malvić, et al.: Moderna arhitektura Rijeke: arhitektura i urbanizam međuratne Rijeke 1918.-1945. = L’Architettura e urbanistica a Fiume nel periodo fra le due guerre 1918-1945, Moderna galerija, Rijeka, 1996. (ISBN 953-6501-00-7)

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Rijeka
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Rijeka
Wikiknjige imaju gradivo o temi Domovinski rat/Sadržaj/Hrvatske postrojbe/Primorsko-goranska županija
v • u
Zastava primorsko goranske županije Gradovi i općine Primorsko-goranske županije Zastava Hrvatske
Gradovi

Bakar • Cres • Crikvenica • Čabar • Delnice • Kastav • Kraljevica • Krk • Mali Lošinj • Novi Vinodolski • Opatija • Rab • Rijeka • Vrbovsko

Općine

Baška • Brod Moravice • Čavle • Dobrinj • Fužine • Jelenje • Klana • Kostrena • Lokve • Lopar • Lovran • Malinska – Dubašnica • Matulji • Mošćenička Draga • Mrkopalj • Omišalj • Punat • Ravna Gora • Skrad • Vinodolska općina • Viškovo • Vrbnik

Ostale općine i gradovi po županijama u Hrvatskoj
Popis općina u Hrvatskoj • Popis gradova u Hrvatskoj
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Rijeka&oldid=5653116"