Debata
Debata, rasprava ili diskusija može biti usmena ili pismena, temelji se na iznošenju misli (za razliku od pripovijedanja i opisivanja koji se temelje na zapažanju promjena u vremenu i prostoru).
U raspravljačkim se tekstovima tumači, obrazlaže i prosuđuje na osnovi istinitih činjenica i dokaza (argumenata). Kao dokazi i potvrde mišljenja iznose se citati, dokumenti, statistički podatci, općeprihvaćene činjenice, spoznaje i vrijednosni sudovi.
Debata se često pokreće oko neke postavljene teze ili tvrdnje, pa se sudionici odlučuju za ili protiv obrazlažući i argumentirajući svoje mišljenje.
Usmena rasprava je vrsta koju vodi veći broj sudionika na određenu temu ili problem, a cilj im je da u sukobu svojih mišljenja i stavova pokušaju riješiti problem, odgovoriti na pitanje. Usmena rasprava zove se i diskusija (eng. discussion).
Rasprave su ili unaprijed dogovorene ili se mogu odvijati spontano. U dogovorenoj, uvijek postoji voditelj koji vodi debatu, određuje redoslijed govornika i prekida ih ako su nepristojni ili preopširni. Na početku rasprave voditelj kratko izloži temu, početnu tvrdnju. Zatim sudionici iznose protutvrdnje i sukobljavaju mišljenja.
Rasprava može biti i pisana, posebno ako su problem i postavljena teza složeniji, pa je potrebno više vremena da se svi zainteresirani upoznaju s različitim gledištima, ili ako ne postoji mogućnost osobnog sučeljavanja.
Da se rasprave ne bi pretvorile u neproduktivne svađe, treba znati sudjelovati u njoj, tj. diskutirati. Svatko tko je raspravljač treba poštivati pravila rasprave (raspored i vrijeme govorenja). Kod diskusije se traži kritičnost prema sebi i drugima, pristojnost i korektnost. Uvijek treba postojati afirmacijska (za) i negacijska (protiv) grupa.
Jedna od najpoznatijih i najdugotrajnijih pisanih diskusija u Hrvatskoj odvijala se kroz čitavo prvo desetljeće 21. stoljeća u časopisu Hrvatskog društva pisaca Književna republika.[1] Raspravljalo se na mnogo stotina stranica o tome postoji li srpskohrvatski jezik ili se radi o nekoliko jezika. Kontrirajući raznim kroatistima, argumentaciju za postojanje srpskohrvatskog policentričnog standardnog jezika iznosila je lingvistkinja Snježana Kordić u svojim brojnim prilozima diskusiji.[2]
- ↑ Mandić, Igor (21. novembra 2010). „Svojom polemikom možda pokušava izbrisati naš identitet... Što, zapravo, hoće ta žena?”. Zagreb: Jutarnji list. str. 19. ISSN 1331-5692. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-07. Pristupljeno 2023-05-17. »najdulja, najtemeljitija i najbritkija polemika vođena u hrvatskoj kulturi 21. stoljeća«
- ↑ Visković, Velimir (2022). „Slučaj Kordić”. O drugima, o sebi: autobiografsko-memoarski zapisi. Biblioteka Posebna izdanja. Zagreb: Naklada Ljevak. str. 207–208. ISBN 978-953-355-596-6. LCCN 2022489279. OCLC 1356400109. (NSK). (KGZ). Arhivirano iz originala na datum 2024-11-04. Pristupljeno 2024-11-25. »[...] prati pozorno cijeli serbo-kroatistički kompleks; nasuprot mainstreamu hrvatske suvremene filologije zastupa tezu o jezičnom jedinstvu, zasnovanu na postavci da se radi o jednom jeziku policentričnog tipa. [...] Međutim, nakon nekog vremena svima je bilo očito da je u polemikama Kordić nadmoćna [...] Postalo je jasno da je fizički sitna, ali iznimno borbena, Snježana postala pretvrd orah za naše filološke velikane.«
