Japodi
Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su venetsko-ilirska plemenska etnogrupa iz starog vijeka.
Rasprostranjenost
[uredi | uredi izvor]Uglavnom su naseljavali područje sjeverozapadne Ilirije u zaleđu jadranske obale i istočno od Istre, između rijeka Kupe (antička Colapis), Une (Oeneus), Sane i Zrmanje i planine Velebit do Jadranskog mora. Središte njihove države nalazilo se u na području Like u današnjoj Hrvatskoj. Susjedi na jugu (velebitska obala i Kvarnerski otoci (Insulae Liburnicae) su im bili primorski Liburni sa kojima su povremeno ratovali oko teritorije. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi sukobi plemenima Maezaei i Ditiones istočno od Une slabije poznati. Najveću ekspanziju su dosegli u periodu između 8. i 6. stoljeća p. n. e. Japodi su nastanjivali i središnji dio Pounja gdje su držali širu okolinu Bihaća. Njihov glavni grad i vjersko središte bio je Metulum. Prema nekim izvorima Metulum se nalazio kod Otočca na rijeci Uni a prema drugima kod današnjeg mjesta Šmihel, kod Postojne, u Sloveniji.
Arheološka istraživanja su potvrdila kontinuirano naseljavanje Japoda na području Like oko 9. stoljeća p. n. e. a nakon pada pod rimsku vlast, Japodi su dijelom romanizirani i većinom nastavili živjeli na tim prostorima bar do propasti Rimskog carstva, ukupno skoro petnaest stoljeća. Iako su Rimljani, a pogotovo Grci, za kontinentalne Japode ostavili znatno oskudnije zapise nego za susjedne primorske Liburne i Dalmate, arheološka ostavština Japoda je vrlo obilna pa je iz toga dosad razrađeno više opsežnih monografija o njihovoj kulturi i historiji (Hiller 1991, Raunig 2004, Olujić 2007).
Ratovi protiv Rima
[uredi | uredi izvor]Od ranih pisanih izvora najvažnija su antički zapisi Apijana (Appianos, oko 95-165. godine) i Dijona (Dion Kassios) o ratovanju rimskog cara Oktavijana protiv Japoda. Za razliku od ratničkih Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira, Japodi su u određenoj mjeri manje ratovali (ali i insistirali na svojoj nezavisnošću) i više su se bavili poljoprivredom, rudarstvom i metalurgijom. Međutim, Rimska Imperija je trebala rudnike metala Japoda za proizvodnju svog oružja i prolaz kroz njihove teritorije za dalje osvajanje Panonije i srednje Evrope.
Tako su Rimljani isprovocirali sukobe koje je započeo konzul Gaj Kasije Caius Cassius) 171. p. n. e. , pa opet Junije Brut 129. godine p. n. e. i napokon Gaj Koskonije (Caius Cosconius) 78-76. godine p. n. e.
"... /Gali/ uložiše žalbu pred Senatom na C. Cassiusa, koji bješe konzul prethodne godine a sad je služio kao vojni tribun u Makedoniji... za uništenje polja alpskih plemena koja su bila prijatelji Rima i odvođenje hiljada u ropstvo... Požalili su se i Karni, Histri i Japodi. Obavijestili su Senat da je Cassius prvo zatražio da mu daju vodiče prema Makedoniji... a onda se okrenuo i napao njihovu teritoriju, prolijevajući krv, silujući i paleći..."; Livije u Ab Urbe Condita, 43.5
Nakon njegove pobjede Japodi sklapaju mir sa Rimom i plaćaju danak, ali su se od 52-47. godine p. n. e. ponovo pobunili i prekinuli savezništvo.
Oktavijanovi ratovi
[uredi | uredi izvor]Iz tog razloga je 34. godine p. n. e. Oktavijan August počeo rat protiv Japoda u kojem je konačno zauzeo i uništio japodsku prijestolnicu Metulum (danas gradina Viničica kod Josipdola), uz veliki broj civilnih žrtava. Zabilježen je opis bitke dok su Japodi odoljevali.
"...onda je on /Oktavijan/ napredovao do mjesta zvanog Metulus /Metulum/, glavnog naselja Japoda, smještenog na planini sa veoma gustom šumom, na dva grebena sa uskom dolinom između njih. Tu je bilo oko 3.000 ratnika i dobro naouružanih mladića koji su lahko odbili Rimljane što bjehu okružili njihov grad"; Apijan, Historija Rima, 9.4.19.
Ostali japodski gradovi (oppida), svi u današnjoj Lici, nisu pružili jači otpor. Vjerojatno je (bar) jedna kolona rimske vojske zahvatila i bosansko Pounje, ali se to u izvorima ne spominje. Tako je Oktavijan Japodima naplatio sve nevolje što su ih zadavali Rimljanima: samo u posljednjih dvadesetak godina (52, 48/47. g.) dva su puta iz svoje zemlje protjerali rimske posade. Često su uznemirivali, ponekad i s Panonima i Histrima, oblasti sjeverne Italije oko Trsta i Akvileje, pa je od njihovih pljačkaških napada strepila cijela sjeverna Italija.
Oktavijan je porazio Japode, Segestane i Dalmate, a susjedna plemena, vidjevši moć rimske vojske, potpisali su ugovore, koji su značili gubitak samostalnosti.[1]
Batonov ustanak
[uredi | uredi izvor]Batonov ustanak bio je posljednji pokušaj Ilira da se odupru rimskom imperijalizmu.[2]
Nakon toga japodske zemlje, tj. današnji Gorski Kotar, Lika, Kordun i dolina Une ostaju trajno pod vlašću Rima sve do njegove propasti. Japodsko područje je bilo dio rimske provincije Ilirikum, odnosno Dalmacije, sa ograničenom autonomijom, na čijem čelu je bio domaći romanizirani poglavar tzv. Praepositus Iapodum.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Literatura
[uredi | uredi izvor]- Stipčević, Aleksandar (1989), Iliri: povijest, život, kultura,, Školska knjiga Zagreb, 2.dopunjeno izdanje, ISBN 8603991065
- Wilkes, J. J. (1992), The Illyrians, Blackwell, pp. 80 i 207, ISBN 0-631-19807-5.
- Axhanela (Adžanela) Ardian (2004),"Illyrian Bosnia and Herzegovina-an overview of a cultural legacy", Center for Balkan Studies, http://www.balkancenter.org/Anglisht/ardian.ilyrianbosna.html.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Salmedin Mesihović -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo, 2011. Arhivirano s originala (PDF), 21. 3. 2016. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ^ "Salmedin Mesihović: SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA "POUNJSKA OFANZIVA"" (PDF). INSTITUT ZA ISTORIJU • Br. 4, 1-234, Sarajevo 2009. Arhivirano s originala (PDF), 14. 7. 2018. Pristupljeno 9. 2. 2016.
