Kendo
Kendo, jap. kĕn'dō (ken - mač; do - put, način). Japanska borilačka vještina i sport. Mačevanje dugim "mačem", točnije štapom sa štitnikom za ruke (shinai) izrađenim od međusobno povezanog bambusova pruća. Cilj je pogoditi protivnika u sredinu glave (men), lijevu (hidari-men) ili desnu (migi-men) stranu glave, grlo (tsuki), podlaktice (kote) ili slabine (do). Prilikom vježbanja koristi se zaštitna oprema - bogu, koja se sastoji od karakteristične kacige izrađene od debelog pamučnog materijala, s jakim metalnim štitnikom za lice, zaštitnog oklopa za središnji dio tijela, posebnim opasačem koji štiti donji dio trbuha i štitnicima za podlaktice.
Danas kendo vježbaju milijuni muškaraca, žena i djece u svijetu. Kendo nije popularan samo u Japanu, nego su se zaljubljenici u ovu vještinu raširili i po Koreji, Sjedinjenim američkim državama, Kanadi, Južnoj Americi, Europi i Australiji.
Suvremeni kendo razvio je snažnu sportsku crtu. Japansko kendo prvenstvo glavni je sportski događaj u Japanu i televizija ga prenosi svakog studenoga. Od nekadašnje privilegije ratničke klase, danas u ovom sportu sudjeluje širok krug ljudi, različite socijalnog i imovinskog statusa. Ipak, kendo se još uvijek smatra "gospodskim" sportom i zadržava stanovitu mističnost.
Stroge formalnosti održale su se i danas u gotovo svim fazama kendo treninga. Krute metode treninga dijelom se mogu objasniti vojnom tradicijom ove vještine. Međutim, mnoge prednosti kriju se u tako detaljnim pravilima ponašanja u dojo-u (dvorani za vježbanje).
Uspostavljanjem striktnih pravila ponašanja, učenici kendo-a u mogućnosti su sudjelovati u visoko kvalitetnom treningu u gotovo svakoj zemlji svijeta. Također, razrađeni standardi omogućuju sigurno okružje, gdje učenici mogu vježbati punom snagom s minimalnom ili nikakvom mogućnošću ozljede.
Učenicima kendo-a savjetuje se da promatraju starije učenike (sempai-je) kako bi se naučili pravilnom ponašanju. Stariji učenici trebali bi služiti kao primjer i prema njima se odnosi s poštovanjem. Sensei, učitelj, ispravlja samo starije učenike, a od svih ostalih se očekuje da prihvate takvu kritiku.
Mačevanje (kenjutsu) sastavni je dio japanske kulture još u najranijim sačuvanim zapisima te zemlje. Podaci o mačevanju mogu se pronaći u Kojiki ("Drevni spisi") i u Nihon Shoki ("Povijest Japana"), dva najstarija ljetopisa u japanskoj povijesti. Teško je, doduše, točno utvrditi od kada točno datiraju ti izvori (oko 8. st.), no drugi izvori sadrže podatke o upotrebi bokkena (drvene zamjene za mač) kao oružja još prije 400. godine.
Tijekom feudalnog razdoblja u Japanu, mač je bio važno sredstvo u uspostavljanju društvene i političke vlasti. U ranijoj japanskoj povijesti prevladavali su ratovi između raznih provincija. Feudalni gospodari upošljavali su vojske ratnika – samuraja, kako bi obranili svoj posjed, osvojili protivnički i održali red. Bushido ili "put ratnika", vojno-feudalni kodeks, također vuče korijene iz toga razdoblja i uvelike je utjecao na japansko društvo tog vremena. Mačevanje je bilo osnovna disciplina u vojnoj obuci i vladari su poticali strogo i sistematično uvježbavanje. Učitelji mačevanja bili su visoko cijenjeni od feudalnih gospodara i moćni vojvode ulagali su znatne napore kako bi prepoznali i angažirali najbolje mačevaoce u zemlji. Od učitelja mačevanja često se očekivalo da preuzmu i vojno i moralno vodstvo nad svojim štićenicima. Godine 1603. uspostavlja se šogunat Tokugawa i započinje razdoblje mira, u kojemu dolazi do pravog procvata mačevanja. Ratnička (Bu) obuka samuraja bila je savršena zamjena za akademsko i društveno (Bun) školovanje s obzirom na potrebu razvoja dobro formirane i odgojene ličnosti.
Vještina mačevanja razvijala se usporedno s tehnologijom, kulturom, te razvojem filozofije u japanskom društvu. Na primjer, otkrića u metalurgiji do kojih su došli kovači mačeva mogla su se primjeniti i na drugim područjima. Jedno od najintrigantnijih primjera je način na koji se japansko mačevalaštvo povezalo s proučavanjem Zen budizma, koji je pronašao put do Japana od Indije, preko Kine. Jedan od najpoznatijih samuraja tog vremena, Miyamoto Musashi, u svojoj knjizi Gorin-no-Sho ("Knjiga pet prstenova"), napisanoj u prvoj polovici 17. stoljeća, opisuje mnoge aspekte mačevanja i ratovanja toga vremena, povezujući ih s učenjima Zen budizma.
Godine 1868, nakon gotovo sedam stotina godina vladavine šogunata, japanski car vraća svjetovnu vlast i uvodi ozbiljne društvene i gospodarske reforme. Vještina mačevanja postaje nepoželjna uspomena na samurajsku klasu, koja je službeno raspuštena u cilju uvođenja građanskih sloboda i jednakosti. Godine 1887, dolazi u Japanu do ponovno do jačanja militarističkih struja i snažne reakcije na modernizaciju i carsku vlast, kao i do jačanja konzervativizma i nacionalizma. Mačevanje kao predmet ovaj put ulazi u školske dvorane, gdje postaje simbol japanskog otpora modernizaciji i utjecajima sa zapada. Uoči II. svjetskog rata dolazi do novog procvata mačevanja, ovaj put kao simbol japanskog ekspanzionizma i težnje za dominacijom nad cijelim azijskim kontinentom. Nakon kapitulacije Japana 1945., savezničke okupacijske snage zabranjuju Japancima prakticiranje bilo kakvih vještina koje uključuju oružje, pa tako i kendo. Studenoga 1952. osniva se Japanska kendo federacija, koja se uspijeva izboriti za kendo, ovaj put kao edukativni i rekreativni sport, u kakvoj formi ga vidimo i danas.
- Bokken (bokuto) – čvrsta drvena sablja koja služi kod izvođenja kate
- Shinai – mač od bambusovog pruća
- Keikogi – pamučna ili svilena bluza
- Hakama – široke hlače nalik na haljinu
- Tare – štitnik za pojas
- Do – štitnik za grudi
- Hachimaki (Tenugui) - pamučna marama koja se stavlja na glavu ispod kacige
- Men – kaciga/maska
- Kote – rukavice
Sustav rangiranja koji se koristi u kendo-u naziva se Dan to Kyu. U skladu s japansko-engleskim kendo riječnikom, rang dan korišten je u judo-u 1883. Kyu rangiranje prvobitno je korišteno u tokijskoj Policijskoj upravi 1885. Godine 1908. tokijska Viša škola prvi put je upotrijebila dan sustav rangiranja u kendo-u. Danas, oba sustava se koriste. Najniži rang je šesti kyu, koji se kreće nagore prema prvome kyu. Nakon kyu stupnjeva počinju dan, majstorski stupnjevi. Najniži dan stupanj je Shodan (1. Dan) i kreće se naviše prema Hachidanu (8. Dan), posljednjem ispitu koji se polaže. Ispiti za Hachidan održavaju se u Japanu dva puta godišnje i njihova prolaznost iznosi oko 1%. Kendoke ne nose nikakav vidljivi znak ranga.
Temeljne vježbe (kihon) sastoje se od starih, pažljivo biranih vježbi, kojima je osnovna zadaća razviti tehnike potrebne za suočavanje s protivnikom:
- držanje tijela (shi-sei),
- stavovi (kamae) i pravilna upotreba vidnog polja (metsuke),
- izvlačenje (kamae-kata) i vraćanje mača/shinai-a u korice (osame-kata),
- rad nogu (ashi-sabaki),
- usklađivanje zadavanja udarca s radom nogu (suburi),
- vokalizacija i disanje (kake-goe),
- razdaljina i tajming (maai),
- tehnike napada (uchi-kata), ubadanja (tsuki-kata) i primanja udarca (uke-kata),
- ponavljano uzvraćanje udarca (kirikaeshi),
- napad tijelom (tai-atari),
- tehnike borbe iz blizine (tsuba-zerai),
- duhovna i fizička spremnost na napad (zanshin).
Suburi kombinira osnovni zamah preko glave s kretanjem naprijed i nazad. Cilj je njegovati gladak i slobodan zamah koji je pravilno usklađen s radom nogu. Još jedan važan cilj suburi-ja jest uspostavljanje pravilnog držanja u trenutku kada mač dođe u kontakt s ciljem.
Kirikaeshi je vježba koja se obavlja s partnerom, a sastoji se od uzastopnih napada na središnji dio glave, men. Vježba obično počinje napadom na središnji men, nastavljajući se napadom na lijevu i desnu stranu. Iako metoda Kirikaeshi-a varira od škole do škole, najčešća shema sastoji se od pojedinačnih napada na središnji men, za kojim slijedi četiri udarca u lijevu i desnu stranu men-a kretanjem naprijed i pet udaraca kretanjem nazad. Ova vježba težište je kendo treninga, jer pomaže naučiti velik broj važnih principa, kao što su pravilan razmak i tajming, preciznost, ritam i mekoća pokreta.
Uchikomi (napad jednim korakom) je vježba osmišljena da omogući učeniku napad na pasivnog protivnika (primatelja). Primatelj služi kao meta učeniku koji ga napada i slijedi kao u stvarnoj borbi. Kod ove vježbe usavršava se koordinacija udarca mačem, kretanja tijela i smišljanje napada. Cilj je uskladiti fizičku i mentalnu snagu nad ciljem u određenom trenutku.
Kakari geiko – (vježbanje napada) izvodi se s partnerom, obično učenik s učiteljem. Učitelj osigurava metu, a učenik je mora napasti što prije nakon što se pojavi. Obično se mete pojavljuju kontinuirano jedna za drugom, pa učenik mora napadati bez prestanka, dok učitelj ne završi s vježbom. Kakari geiko je osmišljen da se nauči uočavati otvaranja i napadati bez oklijevanja.
Waza vježbe predstavljaju određene borbene taktike. Obično se vježba fokusira na pojedinačnu tehniku koja pomaže učeniku da nauči kako i zašto neka tehnika funkcionira.
Kata predstavlja unaprijed pripremljen niz tehnika i izvodi se s partnerom. Svaka kata osmišljena je da poduči određenim lekcijama o strategiji, taktici i koncentraciji. Izvodi se bez zaštitne opreme, s čvrstim drvenim mačem (bokkenom). Kako je svaki napad izveden na nezaštićeni cilj, jaka koncentracija je potrebna kako bi se spriječile moguće ozljede.
