Sob

Sob
	Grantov sob na Aljaski
Status zaštite
	; Status zaštite: Niska zabrinutost (IUCN 3.1)
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Animalia;
Koljeno:	Chordata;
Razred:	Mammalia;
Red:	Artiodactyla;
Porodica:	Cervidae;
Rod:	Rangifer; C. H. Smith, 1827.
Vrsta:	R. tarandus;
Dvojni naziv
	Rangifer tarandus; Linnaeus, 1758.
	Područje rasprostranjenosti sobova

Sob (lat. Rangifer tarandus), poznat i kao irvas i karibu, je vrsta jelena, jedinog predstavnika svoje potporodice koji naseljava tundre sjeverne Euroazije, Sjeverne Amerike i Grenlanda. Ovo je jedina vrsta jelena u kojoj i mužjaci i ženke imaju rogove. Sjevernoameričkog karibua neki stručnjaci smatraju istom vrstom, dok ga drugi, na osnovu upadljivih razlika tretiraju kao odvojenu vrstu. Sigurno je da postoji čak 20 podvrsta, kojima težina varira od 60 do 300 kilograma.

Zaprega sa sobovima u Arhangelsku (Rusija) koncem 19. st.

Rasprostranjenost

Udomaćeni sobovi se većinom mogu naći u Skandinaviji i sjevernoj Rusiji, dok divlji sobovi obitavaju u Norveškoj, Sjevernoj Americi i na Islandu (gde su ih ljudi doveli u 18. stoljeću). Posljednje utočište divljih sobova se nalazi u dijelovima južne Norveške. Južna granica njihova prirodnog staništa je približno oko 62° sjeverne geografske širine. Početkom 20. stoljeća nekoliko sobova iz Norveške je uvedeno na južnoatlantske otoke Južne Georgije. Dva prepoznatljiva krda danas još preživljavaju na tim otocima, razdvojena ledenjacima. Njihov broj nije nikada veći od nekoliko tisuća, ali su postali simbol otočja, te njihova zastava i grb imaju lik soba.

Odlike

Sobovi su prekriveni gustim krznom, imaju kratke noge i rep. Dlakava njuška i malene uši spriječavaju gubitak toplote. Široka i ravna kopita su prilagođena hodanju po snijegu. Težina ženki varira između 60 i 170 kilograma, dok su mužjaci malo krupniji i kod nekih podvrsta mogu težiti do 300 kilograma. Kod oba spola rastu rogovi^[1]. Rogovi su razgranati i zabačeni unatrag preko vrata, a potom se povijaju naprijed, račvaju se i nisu jednaki s obje strane, a brojni parošci se granaju u čudnim kutovima. Kod sobova koji žive na Skandinaviji rogovi starijih mužjaka otpadaju u studenom ili prosincu, mlađih mužjaka u rano proljeće, dok ih ženke zadržavaju tijekom cijele zime i otpadaju tek u ljeto. Pripitomljeni sobovi su teži i imaju kraće noge od svojih divljih rođaka. Životni vijek im je od prosječnih 4,5 do maksimalnih 13 godina. Sobovi su preživači i imaju četvorodijelni želudac. Zimi se pretežito hrane lišajem (Cladonia rangiferina), popularno prozvanim „sobovska mahovina“, do kojeg dolaze razgrtanjem snijega prednjim nogama. Ljeti se hrane lišćem vrba i breza, kao i travama (šaš, rogoz). Međutim, poznato je da će pojesti i ptičja jaja, ribu jezersku zlatovčicu i leminge koje ubiju svojim kopitima^[2]. Sjevernoamerički sobovi mogu trčati brzinom od 80 kilometara na sat i prijeđu 5.000 kilometara godišnje. Također su dobri plivači, te neće oklijevati preplivati širu rijeku ili veće jezero. Sob je jedina životinja na svijetu koja vidi, i ljudima nevidljivu, ultraljubičastu svjetlost.

Prilagodbe

Krdo grenlandskih sobova na rijeci Thelon, Nunavut (Kanada)

Sobovi imaju noseve posebno prilagođene na hladan arktički zrak. Prilikom udisaja, nosna školjka povećava površinu unutar nozdrva te se termoregulacijom zagrijava hladan zrak prije no što uđe u pluća, a voda od izdahnutog zraka se kondenzira, ostajući zarobljena u ustima soba. Ova voda vlaži suhi zrak koji životinja udiše i vjerojatno ga apsorbira u krv preko sluzokože jednjaka. Kopita sobova se adaptiraju u ovisnosti od godišnjeg doba. Ljeti, kada je tundra vlažna i meka, jastučići na kopitima postaju spužvasti kako bi osigurali dodatno trenje prilikom kretanja. Zimi, jastučići se skupljaju i zatežu, otkrivajući rub kopita koji je tvrd i koji tada služi za razbijanje leda i smrznutog snijega, spriječavajući proklizavanje i omogućujući pronalaženje hrane ispod snijega. Krzno soba ima dva zaštitna sloja, gust i vunast omotač, te vanjsku dužu dlaku koja je šuplja i ispunjena zrakom.

Razmnožavanje

U divljini sobovi imaju veoma kratku sezonu parenja. za samo deset dana cijelo krdo se može oteliti. Pretpostavlja se da je ovo način da preživi maksimalni broj teladi, jer iznenadna masa mladih sobova može preplaviti grabežljivce koji prate krdo.

Sobovi se razmnožavaju u ovisnosti od godišnjeg doba. Sezona parenja normalno počinje rano u rujnu i traje tri do četiri tjedna. Trudnoća traje oko sedam mjeseci (210 do 220 dana). Preko ljeta, mužjaci se odvajaju u manja krda u potrazi za hranom. Vraćaju se u glavno krdo kako bi se pripremili za parenje. Kako se sezona za parenje približava, mužjaci gube kožu sa svojih rogova, vratovi im odebljavaju, testisi se znatno uvećavaju i raste im griva. Postaju nestrpljivi i nemirni, te počinju juriti za ženkama. Također isprobavaju svoju snagu sporadičnim, ali grubim okršajima. Ponekad, tijekom tih natjecanja neki znaju smrtno stradati.

Tijekom sezone parenja mužjaci ne jedu puno i mogu izgubiti i do 1/3 svoje tjelesne težine. Sezona parenja traje 25 do 30 dana, a najviša seksualna aktivnost mužjaka traje 10 do 22 dana tijekom sezone. Ženke su spolno zrele od jedne do jedne i pol godine, a sposobne su za rađanje 10 do 15 godina. Dok se „tjeraju" skaču na druge sobove i također postaju nemirne. Plodnost traje od 12 do 24 sata, a ako ženka nije oplođena tijekom prvog ciklusa, 11 do 20 dana poslije je opet spremna za parenje^[3].

Podvrste

Sjevernoamerički šumski sob (R. tarandus caribou) nekada je živio na prostoru od Aljaske do Newfoundlanda i Labradora do Nove Engleske i Washingtona na jugu. Skoro su nestali u južnim dijelovima svog staništa i smatraju se ugroženima tamo gdje ih još ima. Dva odvojena krda žive na sjevernom Quebecu i Labradoru. Postoji šumska i migracijska podvrsta.
Finski šumski sob (R. tarandus fennicus) u divljini živi na samo dva područja sjeverne Europe: u rusko-finskoj regiji Karelija i dijelu središnje Finske.
Grantov sob (R. tarandus granti) živi na Aljaski, Yukonu i u kanadskim Sjeverozapadnim teritorijama.
Grenlandski sob (R. tarandus groenlandicus) obitava na kanadskim Sjeverozapadnim teritorijama, na Nunavutu i zapadnom Grenlandu.
Pearyjev sob (Rangifer tarandus pearyi) živi na sjevernim ootocima Nunavuta i u Sjeverozapadnim teritorijima. Predstavlja izvor hrane za Eskime, a dobio je ime po američkom istraživaču Robertu Pearyju.
Svalbardski sob (R. tarandus platyrhynchus) živi na norveškom otočju Svalbard. Ovaj sob je najmanji među podvrstama.
Planinski divlji sob (R. tarandus tarandus) se može naći po arktičkoj tundri, Fenoskandiji, u sjevernim regijama Rusije i na otoku Nova Zemlja (otok).
Arktički sob (R. tarandus eogroenlandicus) je izumrla podvrsta. Živjela je do 1900. godine na istočnom Grenlandu.
Sob otoka kraljice Charlot (Rangifer tarandus dawsoni) je izumrla podvrsta koja je nekada nastanjivala otok Graham, jedan od otoka kraljice Charlot koja pripadaju zapadnoj kanadskoj pokrajini Britanskoj Kolumbiji.
R. t. buskensis^[4] (1915.) živi u Rusiji i susjednim regijama.
R. t. caboti (G. M. Allen, 1914)^[5]^[6]^[7]^[8]
Osbornov karibu (R. t. osborni) nastanjuje Britansku Kolumbiju, Kanada.
R. t. pearsoni nastanjuje ruski otok Novu Zemlju.
Kamčatski sob (R. t. phylarchus ) nastanjuje poluotok Kamčatku i krajeve oko Ohotskog mora, Rusija.
Sibirski sob (R. t. sibiricus) nastanjuje Sibir, Rusija.
R. t. terraenovae
R. t. valentinae nastanjuje Ural, Rusija i Altajsko gorje, Mongolija.

Izvori

↑ Opis soba na nps.gov (en) Preuzeto 7. rujna 2012.
↑ Field & Stream - Dream Hunts: Caribou on the Move Arhivirano 2007-10-14 na Wayback Machine-u (en) Preuzeto 7. rujna 2012.
↑ Parenje i razmnožavanje sobova Arhivirano 2007-12-21 na Wayback Machine-u na deer-library.com (en) preuzeto 7. rujna 2012.
↑ Grubb, P. (16 November 2005). Wilson, D. E.; Reeder, D. M, eds. Mammal Species of the World Arhivirano 2012-09-13 na Wayback Machine-u (3rd ed.). Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494.
↑ Grubb, Peter (2005). "Rangifer tarandus Arhivirano 2014-01-16 na Wayback Machine-u". Smithsonian: National Museum of Natural History. Retrieved 15 January 2014.
↑ Banfield je 1961. odbio ovu klasifikaciju. Usprkos tome, Geist i ostali smatraju ju valjanom.
↑ Geist, V. (2007). "Defining subspecies, invalid taxonomic tools, and the fate of the woodland caribou". Rangifer 27 (4). doi:10.7557/2.27.4.315
↑ Grubb, P. (16 November 2005). Wilson, D. E.; Reeder, D. M, eds. Mammal Species of the World Arhivirano 2012-09-13 na Wayback Machine-u (3rd ed.). Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494.

Vanjske veze

Mammal Fact Sheets: Caribou Arhivirano 2006-08-20 na Wayback Machine-u (en)

Ostali projekti

	U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Sob
	Wikivrste imaju podatke o: Rangifer tarandus

[1] Opis soba na nps.gov (en) Preuzeto 7. rujna 2012.

[2] Field & Stream - Dream Hunts: Caribou on the Move Arhivirano 2007-10-14 na Wayback Machine-u (en) Preuzeto 7. rujna 2012.

[3] Parenje i razmnožavanje sobova Arhivirano 2007-12-21 na Wayback Machine-u na deer-library.com (en) preuzeto 7. rujna 2012.

[4] Grubb, P. (16 November 2005). Wilson, D. E.; Reeder, D. M, eds. Mammal Species of the World Arhivirano 2012-09-13 na Wayback Machine-u (3rd ed.). Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494.

[5] Grubb, Peter (2005). "Rangifer tarandus Arhivirano 2014-01-16 na Wayback Machine-u". Smithsonian: National Museum of Natural History. Retrieved 15 January 2014.

[6] Banfield je 1961. odbio ovu klasifikaciju. Usprkos tome, Geist i ostali smatraju ju valjanom.

[7] Geist, V. (2007). "Defining subspecies, invalid taxonomic tools, and the fate of the woodland caribou". Rangifer 27 (4). doi:10.7557/2.27.4.315

[8] Grubb, P. (16 November 2005). Wilson, D. E.; Reeder, D. M, eds. Mammal Species of the World Arhivirano 2012-09-13 na Wayback Machine-u (3rd ed.). Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]