Paulina Irby
 | Ovom članku ili jednom njegovom dijelu nedostaju izvori. Molimo vas da pomognete Wikipediji i dodate odgovarajuće izvore u članak. |
 | Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
Mis Irbi, rođena kao Adeline Paulina Irby (Morningthorpe, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo, 19. decembar 1831 . - Sarajevo, 15. septembar 1911.), je bila britanska spisateljica i aktiviskinja na polju ženskih prava. Potiče iz ugledne engleske porodice. Djed joj je bio engleski lord, otac admiral, a majka iz bankarske porodice.[1]
Poznata je po svom prosvjetiteljekom i dobrotvornom radu na teritorijama današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Govoreći o liku i djelu Miss Irby, britanski ambasador u Bosni i Hercegovini Ian Cliff, početkom XXI vijeka rekao je da je Miss Irby bila „žarke duše, pune ljubavi prema svim stradalnicima. Njen nervni sklop bio je bogat, nježan i zdrav, sa mnogo ljubavi prema bližnjima i jakim srcem”.
Odrastajući u udobnosti više klase engleskog društva tog vremena, Adelina je uživala sve privilegije koje je imala tako bogata i ugledna porodica. Kada joj je bilo dvanaest godina umro joj otac, a osam godina kasnije i majka, nakon čega je dvadesetogodišnja Adelina otišla u London da živi sa svojom sestrom i njenim mužem. Tu proširuje svoje obrazovanje. Uči nekoliko jezika, proučava klasične umjetnosti, oprobava se i u nauci. Ipak, teorijsko znanje ne može da zadovolji njen duh, pa je odlučila da svoje dalje obrazovanje stekne u stvarnom svijetu.[2]
Godine 1859, zajedno sa prijateljicom Georginom Mekenzi, krenula je na putovanje kroz Njemačku, Češku, Poljsku i Ugarsku. Proučavajući Slovake, vlasti su ih osumnjičile da su francuski špijuni i na kratko zatvorile. Po povratku u zemlju objavile su knjigu pod naslovom Preko Karpata (Kembridž, 1961.)[3]
U periodu 1861 – 1864 putovale su Balkanskim poluostrvom, tada u sastavu Osmanskog carstva.[4] Putovanje su iskoristile kako bi proučavale južnoslavenske narode, upoznale njihovu istoriju, običaje i život.[5]
U Bosni i Hercegovini zatekle su veliku bijedu, narodnu neprosvijećenost, a posebno nedovoljnu brigu za školovanje hrišćanskih djevojaka. Mis Irbi je zapisala: Domaće stanovništvo je neobrazovano, samo jedna osoba od njih sto zna da čita, a glavni grad Sarajevo sa svojih četrdesetak hiljada stanovnika ne posjeduje ni jednu jedinu knjižaru…
Plod njihovog putovanja i proučavanja bila je knjiga Putovanje po slavenskim zemljama Turske u Evropi (London, 1866.). Djelo je izazvalo veliku pažnju i ocijenjeno kao najbolje o životu u evropskom dijelu Turske. Iste godine knjiga je izdata je i u Njujorku, a prevod na srpski objavljen je dvije godine kasnije. Talentovane i istinoljubive Engleskinje zapisale su sve što su lično vidjele i doživjele prilikom putovanja po slavenskim zemljama pod osmanskom vlašću, a njihovo djelo doživjelo je ogroman uspjeh. Između ostalog zapisala je:
- Kada sam došla u Bosnu, videla sam jedan dobar i srcem velik narod; nesreća tog naroda i patnje njegovih sinova pobudile su u meni osećaj milosrđa i ja sam odlučila da svoj život posvetim radu da se ublaže te patnje i umanje te nesreće.[6]
Ona je razbila sve predrasude čitalaca o „divljim" Slavenima nastanjenim na Balkanu - o kojima većina Engleza skoro ništa nije znala.
Po povratku u Englesku stupile su u kontakt sa britanskim konzulom u Sarajevu radi otvaranje ženske škole. Istovremeno su osnovale odbor sa zadatkom da prikuplja sredstva radi podmirenja troškova otvaranja i održavanja škole.
Prikupljenim sredstvima u Sarajevu su 1869. god osnovale zavod za kršćanske djevojčice. Nakon što je škola otvorena proširila se priča kako ona služi za denacionalizaciju i germanizaciju tamošnjih djevojčica. Stanovnici Sarajeva nisu bili otvoreni prema novoj školi i nastojanjima Mis Irbi da obrazuje djevojke i pruži im novu nadu za život. Iako je škola bila otvorena za pripadnike svih vjeroispovijesti i svih narodnosti, postojalo je nepovjerenje u njezine iskrene motive. Bilo je teško uvjeriti žitelje Sarajeva da se škola ne bavi „preobraćenjem na protestantizam” te da ona nije nikakva „engleska škola”, nego je njezina svrha da se domaći slavenski narod počne educirati. [7]
Katoličke djevojčice, njih sedam upisanih, su nešto kasnije napustile školu, zbog bojazni katoličkog sveštenstva da Irbi putem svoje škole širi protestantizam. U školu su uglavnom primane sirote ili siromašne djevojčice koju su osim obrazovanja tu pronašle zaštitu i sigurnost.
Nakon tri godine zajedničkog djelovanja, Georgina Mekenzi, saputnica i saradnica Adeline Irbi, udaje se za Sir Charlesa Seabrighta, britanskog generalnog konzula na Jonskim otocima, i godine 1871. odlazi živjeti na Krf. Već godine 1874. Georgina umire, a dio svoje imovine oporučno ostavlja školi u Sarajevu. Tako je Miss Irbi ostala bez svoje velike prijateljice te je vođenje Zavoda povjerila njemačkim đakonisama Marie Hirsch i Friedericke Niebel iz Kaiserswertha, dok se ona posvetila prikupljanju sredstava za nesmetan rad škole. S obzirom na nezahvalno i neprijateljsko okruženje u Sarajevu, nakon dvije godine đakonise su se vratile u Njemačku. To je bilo krizno razdoblje za Adeline, koja je ostala bez pomoći svojih najbližih saradnica. Irbijeva se sama brinula o Zavodu, nakon čega joj se pridružila Prisila Džonston.[5]
Po izbijanju bosanskohercegovačkog ustanka 1875. god, Mis Irbi je zatvorila Zavod, a djevojke odvela u u Prag, gdje su pohađale žensku školu o njenom trošku.
Potom svu svoju pažnju usmeravaju na pomoć mnogobrojnim izbeglicama, koje u velikom broju počinju da lutaju putevima širom Slavonije. Odlaze u Englesku i započinju prikupljanje novca za „Fond za pomoć deci bez roditelja” (Orphan Relief Fund). Početkom februara 1976. vraćaju se sa 260.000 kruna prikupljene pomoći, i otvaraju u Pakracu prvu školu za djecu izbjeglice iz Bosne. Pakrac je postao centar njihovog djelovanja, a u gradu je osnovan i Odbor za pomoć bosanskim izbjeglicama čiji su članovi bili: Dimitrije Josić, Petar Despotović i Jovan V. Marković.
Pored Slavonije organizovan je rad u Lici i Dalmaciji. Ukupno je otvoreno 19 škola sa 1900 učenika i učenica, koji su dobijali odjeću, školski pribor i jedan hljeb dnevno. Uz školu u Plavnom kod Knina, koja je radila do 1881. god. otvoreno je i sirotište. U Dalmaciji je sredstvima koja su joj stizala iz Engleske podigla kolibe u koje je smjestila oko 120 porodica.[8]
Godine 1878. god. Bosna i Herecgovina je došla pod austrougarsku vlast i Adelina i Prisila su se vratile u Sarajevo. Obnovile su žensku školu, dovodeći sa sobom nekoliko desetina ženske siročadi. Učenice su u ovoj ustanovi imale besplatno izdržavanje i bile smještene u posebni internat. Broj učenica je varirao između dvadeset i trideset. Prva generacija je školovanje završila 1887. god, a zaposlenje su nastavile u samom Zavodu. Mis Irbin Zavod se vremenom razvio u jednu, po tadašnjim mjerilima, srednju školu. Školovanje je trajalo osam godina. Prva četiri razreda predstavljala su osnovnu školu, peti razred djevojačku, a osam razreda učiteljsku školu.
Svoj rad na prosvjetiteljstvu nastavile su i u Bosanskoj Krajini, gdje su na primjer, u petrovačkom srezu otvorila četiri seoske ženske škole.
Prisila Džonston vratila se u Englesku 1885. godine, a Adelina Irbi ostala je u Sarajevu do kraja života i nastavila sa svojim radom, često finansirajući rad škole sopstvenim novcem. Njen rad je za mnoge siromašne devojke predstavljao jedini način da se školuju.
Adelina Irbi umrla je 11. septembra 1911. god. u Sarajevu i sahranjena na protestantskom groblju. [9] Svoju imovinu od milion kruna ostavila je SPKD Prosvjeti i Dobrotvornoj zadruzi Srpkinja u Sarajevu.
- Takovski krst kralja Aleksandra Obrenovića
- Orden svetog Save drugog reda kralja Petra I Karađorđevića
- Danilovskim krstom crnogorskog kralja Nikole Petrovića
- Srbi u Bosni i Hercegovini su je nazvali „plemenitom“
- Bila je počasni član Glavnog odbora SPKD Prosvjeta[10]
- Jedna ulica u Sarajevu nosi naziv Mis Irbina ulica. Ime ove ulice decenijama se nije menjalo, uprkos istorijskim previranjima. Osim u Sarajevu, u Bosanskoj Gradišci postoji ulica koja također nosi njeno ime. [11]
- I jedna ulica u beogradskoj opštini Zvezdara takođe nosi njeno ime[6]
- U Muzeju Stare pravoslavne crkve u Sarajevu čuvaju se njene fotografije i neki od njenih ličnih predmeta. U muzeju je 12. decembra 2004. godine, obilježena stotinusedamdeseta godišnjica od rođenja ove velike dobrotvorke srpskog naroda. Mitropolit dabrobosanski Nikolaj o Adelini Paulini Irbi tada je rekao: „
- Punih pedeset godina radila je ta plemenita žena u najvećoj skromnosti i tišini, neumorno i predano na polju prosvjećivanja srpskog naroda, na ublažavanju bola i patnji slabih i nemoćnih, ne žaleći ni truda, ni materijalnih žrtava, pa ni samu sebe, samo da bi što više pomogla i što više dobra učinila[12]
- ↑ „Omer Hadžiselimović: Dvije viktorijanske dame u Bosni, 1862-1875: Spirit of Bosnia”. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ „Danica Kaća Čolović, Srđan Čolović: Plemenita Mis Irbi”. Kulturno drustvo Zora, Beograd, 2004.. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ „Sead Kreševljaković: Adeline Paulina Irbi”. Destination Sarajevo, 2011.. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ „Putovanje Georgine Mekenzi i Adeline Irbi slavenskim provincijama u evropskoj Turskoj”. macedonia.kroraina.com. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ 5,0 5,1 „Putovanje Balkanom”. BRLSI, 2003. Arhivirano iz originala na datum 2017-02-24. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ 6,0 6,1 „Mis Irbijeve (1) – Ko je bila "misica" koja je zaslužila ulicu u Beogradu”. 011info, 2003. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ „Danijel Časni: Ljubav prema bližnjem u životu Mis Irbi”. Istorijska biblioteka, 2009.. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ „Plemenita Mis Irbi”. Istorijska biblioteka, 2009.. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ „Mis Irbi”. Moj heroj, 2009.. Pristupljeno 9. 2. 2022.[mrtav link]
- ↑ „Plemenita Mis Irbi - velika dobrotvorka, "kraljica" i "majka sirotinje"”. mondo.ba. Pristupljeno 9. 3. 2022.
- ↑ „Engleskinja u Sarajevu”. religioskop.ba. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ „Borivoje Milošević: Mis Adelina Irbi (1833 – 1911), jedan vijek od smrti”. Udruženje arhivskih radnika Republike Srpske. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- Danilo Petranović – Plemenita Mis A.P. Irbi u Dalmaciji, Bosanska vila br. 15-16 (1911): 245-247 i br. 17 (1911): 266-268.
- Ljuboje Dlustuš - Školske prilike u Bosni i Hercegovini od okupacije do danas, Školski vjesnik br. 4 (1894): 155-161.
- Danica Čolović - Plemenita Mis Irbi dobrotvorka srpskog naroda, Hardcover – Januar, 2004
